Joseph Goebbels

Židovi

 

O svemu se može otvoreno diskutirati u Njemačkoj, i svaki Nijemac zahtjeva da on ima pravo iskazati svoje mišljenje o bilo kojem pitanju. Jedno je Katoličko, drugo Protestantsko, jedno je o zaposlenosti, drugo je o nezaposlenosti, kapitalistima, socijalistima, o demokratima, aristokratima. Diskusije se vode u javnosti, i sto je bitno nejasna ili zbunjujuća pitanja utvrđuju se argumentima ili protu argumentima. Ali postoji jedan problem o kojem se ne diskutira u javnosti, jedan problem koji je suvise delikatan da se cak spomene a to je: Židovsko pitanje. To je tabu tema u našoj republici.

Židov je imun na sve opasnosti: mogu ga nazvati gadom, parazitom, obmanjivačem, profiterom, ali to sve pada sa njega kao kisa sa kabanice. Ali nazovi ga Židov i biti češ zapanjen kako ce on reagirati, koliko ce biti uvrijeđen, kako on odjednom odskače unazad:

„ Ja sam razotkriven“.

Taj neće moči obraniti sam sebe od Židova. On ga napada brzinom svjetlosti sa njegove sigurne pozicije, i koristi sve svoje moči da sruši bilo koji njegov pokusaj obrane.

Brzo on preokreće optužbe sa sebe na onog koji ga optužuje, i taj koji ga napada postaje lažov, problematična osoba, terorista. Ništa nije pogrješno sve dok brani sam sebe. To je sve sto Židov želi. On može pronaći novu laz svakog dana da bi neprijatelj odgovarao na to, i rezultat je da neprijatelj provede toliko puno vremena braneci samog sebe tako da  nema vremena uraditi ono čega se Židov najviše plaši: da napadne. Onaj koji je optuživao postaje optužen i glasno dovodi optuženika na optuženičku klupu. Tako je uvijek bilo u prošlosti kada su se osoba ili pokret borili protiv Židova. To bi se i nama dogodilo da nismo bili na oprezu, i da nam nije manjkalo hrabrosti da povučemo sljedeće zaključke:

1. Nitko se ne može suprotstaviti Židovu sa pozitivnim mišljenjem. Ono je negativno, i to negativno mora biti obrisano iz Njemačkog sistema, ili ce ga on zauvijek okupirati.

2. Nitko ne može razgovarati o Židovskom pitanju sa Židovom. On jedva može shvatiti da Židov ima tu dužnost da se prikaze bezopasnim.

3. Ne može se dopustiti Židovu da se o njemu misli kao o časnom protivniku, zato sto on nije castan protivnik. On ce iskoristiti velikodušnost i plemenitost jedino da bi uhvatio u zamku svog neprijatelja.

4. Židov nema sto govoriti o Njemačkom pitanju. On je stranac, tuđinac, koji jedino može  uživati prava gosta, prava koja on uvijek zloupotrebljava.

5. Takozvana religija morala kod Židova je takva da on uopce nema morala, prije ce poticati izdaju. Zato, oni nemaju prava na zaštitu države.

6. Židovi nisu pametniji od nas, nego su lukaviji i vještiji. Njihov sistem ne može se pobijediti ekonomski – on ima potpuno drugačiji moralni princip nego mi. To jedino može biti slomljeno kroz političko miljenje.

7. Židov ne može uvrijediti Nijemca. Židovska zavidnost je ponos Nijemaca a to je sasvim suprotno Židovima.

8. Sto vise Nijemac ili Njemački pokret proturječi Židovu, to je vise nego dragocjeno. Ako je netko napadnut od strane Židova, to je siguran znak vrline. Onaj koji nije progonjen od strane Židova, ili koji je nagrađen u njihovo ime, je beskoristan i opasan.

9. Židovi procjenjuju Njemačko pitanje sa Židovske točke gledišta, kao rezultat, toga je da suprotno od onoga sto on kaže mora biti istina.

10. On mora ili potvrditi ili odbaciti anti-semitizam. Onaj koji brani Židove povrjeđuje svoj narod. Možeš biti ili Židovski sluga ili Židovski protivnik. Protiviti se Židovima je pitanje osobne higijene.

Ovi principi daju protu-Židovskom pokretu šansu za uspjeh. Jedino takav pokret ce biti ozbiljno shvaćen od strane Židova, jedino takav pokret ce ih preplašiti.

Činjenica je da vika i pritužbe na takav pokret znaci jedino da pokret ide u dobrom pravcu. Mi zbog toga uživamo sto smo stalno napadani od strane Židovskih službenih novina. Oni mogu vikati da je to teror. Mi odgovaramo sa Musolinijevim  riječima: „ Teror? Nikada! To je socijalna higijena.“ Mi izopćujemo ove individualce iz cirkulacije kao sto doktor to čini bakterijama.

Izvor:“Der Jude“ Der Angriff ( Munich: Zentralverlag der NSDAP ,1935)