Jevrejski posmatrač

 

Pažljivo posmatrajte svetske jevrejske zajednice i organizacije

Jevrejske vođe: Bendžamin Fridman, jevrejski zaverenik koji je

obelodanio tajne

Bendžamin Fridman govori:

Jevrejski izdajnik upozorava Ameriku

od Bendžamina H. Fridmana

 

Uvodna beleška:

Bendžamin H. Fridman je bio jedan od najinteresantnijih i najfascinantnijih ljudi 20-tog veka. G-din Fridman, rođen 1890. godine, je bio uspešni njujorški jevrejski poslovni čovek i, u jednom trenutku, glavni vlasnik “Vudberi Soup Kompani”. Posle judeo-komunističke pobede 1945. godine, prekinuo je sve veze sa postojećim jevrejskim organizacijama i proveo ostatak života ulažući najveći deo svog, nikako zanemarljivog bogatstva od bar 2.5 miliona dolara, u posao razotkrivanja jevrejske tiranije koja je progutala Sjedinjene Države. G-din Fridman je dobro poznavao ono šta je govorio pošto se ranije nalazio na najvišim položajima u jevrejskim organizacijama i njihovim mahinacijama uz pomoć kojih su ovladali našom nacijom. Bio je prijatelj Bernarda Baruha, Semjuela Untermajera, Vudrou Vilsona, Frenklina Ruzvelta, Džozefa Kenedija i Džona F. Kenedija, kao i mnogih drugih

ljudi koji su oblikovali naše vreme. Ovaj govor je održan pred patriotskom publikom, 1961. godine, u hotelu Vilard u Vašingtonu, u organizaciji Konde MekGinlijevog patriotskog časopisa iz tog vremena, “Komn Sens”. Mada se ovaj dalekosežni i improvizovani govor u vezi nekih detalja odnosi pre svega na vremenski period u kojem je dat, suštinska poruka g-dina Fridmana – njegovo upozoravanje Zapada – je sada za nas važnija nego ikada ranije. --

K.A.S.

BENDŽAMIN FRIDMAN ...

Ovde, u Sjedinjenim Državama, imamo situaciju da Cionisti i njihovi religiozni istomišljenici u potpunosti kontrolišu našu vladu. Iz mnogih razloga, kojih je previše i koji su previše složeni da bi sada u njih ulazili, Cionisti i njihovi religiozni istomišljenici vladaju ovim Sjedinjenim Državama kao da je ova zemlja apsolutna monarhija, a oni njieni vladari. Možete reći da je ovo prenaglašena izjava, ipak, dopustite mi da vam pokažem šta se dogodilo dok ste vi spavali.

Šta se dogodilo? U leto 1914. godine je izbio I Svetski rat. Ovde je prisutno nekoliko ljudi mojih godina, koji se toga sećaju. U tom ratu su se na jednoj strani nalazili Velika Britanija, Francuska i Rusija, i na drugoj Nemačka, Austro-Ugarska i Turska.

Nemačka je za dve godine pobedila u tom ratu, ne samo formalno, već i stvarno. Nemačke podmornice, koje su iznenadile svet, su počistile ratne brodove sa Atlantskog Okeana. Vojnici Velike Britanije su ostali bez municije, sa zalihama hrane za nedelju dana – posle čega je usledila glad. U to vreme je došlo do pobune u francuskoj vojsci. Pri odbrani Verdena na Somi je poginulo 600.000 Francuza u cvetu mladosti. Ruski vojnici su kupili svoje igračke i zaputili se kući, bez želje da se dalje igraju rata, i bez simpatije prema caru. Italijanska vojska je takođe napuštala rat.

Na nemačkom tlu nije ispaljen nijedan metak. Nijedan neprijateljski vojnik nije prešao granicu i ušao u Nemačku. Ipak, Nemačka je ponudila Engleskoj mirovne pregovore. Ponudila je Engleskoj mirovne uslove koje su pravnici nazvali “status kvo ante bazis”. Ovo je značilo: “Nazovimo rat završenim, i neka sve bude kao što je bilo pre nego što je rat počeo”. Engleska je u leto 1916. godine ozbiljno razmatrala ovu mogućnost. Nije imala izbora. Morala je ili da prihvati ovaj uslovni mir koji joj je Nemačka velikodušno nudila ili da nastavi rat i doživi potpuni poraz.

Dok se ovo događalo, Cionisti u Nemačkoj, koji su predstavljali Cioniste iz Istočne Evrope, su otišli u britanski ratni kabinet i – biću kratak pošto je ovo duga priča, mada bih hteo da kažem da posedujem sve dokumente koji mogu da dokažu svaku rečenicu koju iznosim – rekli: “Poslušajte nas. Još možete dobiti ovaj rat. Ne morate da odustanete. Ne morate da prihvatite mirovne uslove koje vam Nemačka sada nudi. Možete dobiti ovaj rat ako u njega uđu Sjedinjene Države kao vaš saveznik”. Sjedinjene Države u to vreme nisu bile u ratu. Bili smo odmorni; bili smo mladi; bili smo bogati; bili smo moćni. Engleskoj je rečeno: “Daćemo vam garancije da će Sjedinjene Države ući u rat kao vaš saveznik, da će se sa vama boriti na vašoj strani, ako nam obećate da će posle vas i Palestina pobediti u ratu”. Drugim rečima, Cionisti su izneli sledeću ponudu: “Uredićemo da Sjedinjene Države uđu u rat kao vaš saveznik. Palestina je cena koju morate platiti pošto pobedite u ratu i porazite Nemačku, Austro-Ugarsku i Tursku.” Engleska je imala isto toliko prava da nekome obeća Palestinu, koliko bi Sjedinjene Države imale pravo da u ime nekakvog razloga obećaju Irskoj Japan. Potpuno je besmisleno da Velika Britanija, koja nikada nije imala nikakve veze, nikakve interese i nikakva prava na ono što je poznato kao Palestina, time plati Cionistima za to što će oni omogućiti da Sjedinjene Države uđu u rat. Ipak, Velika Britanija je u oktobru 1916. godine dala takvo obećanje. Ubrzo posle toga – ne znam koliko mnogo ljudi ovde se toga seća – Sjedinjene Države, koje su bile gotovo u potpunosti pro-nemački orijentisane, su ušle u rat kao britanski saveznik.

Kažem da su Sjedinjene Države bile gotovo potpuno pro-nemački orijentisane zato što su ovdašnje novine kontrolisali Jevreji, bankari su bili Jevreji, sva sredstva masovne komunikacije u ovoj zemlji su kontrolisali Jevreji; a oni, Jevreji, su bili pro-nemački orijentisani. Oni su bili tako orijentisani zato što su mnogi od njih došli iz Nemačke, i isto tako su želeli da vide da Nemačka pobedi Cara. Jevreji nisu voleli Cara, i nisu želeli da Rusija pobedi u ovom ratu. Ovi nemačko-jevrejski bankari, poput Kuna Leba i drugih velikih bankarskih firmi u Sjedinjenim Državama, su odbili da daju Francuskoj i Engleskoj i jedan dolar. Stali su sa strane i rekli: “Dok god su Francuska i Engleska povezane sa Rusijom, ni jednog centa!” Oni su, zato, sipali novac u Nemačku, borili su se na nemačkoj strani protiv Rusije, pokušavajući da poraze carski režim.

Ovi isti Jevreji su sada, kada su uvideli mogućnost da dobiju Palestinu, otišli u Englesku i skllopili spomenuti sporazum. Tada se sve promenilo, kao kada se svetlo na semaforu promeni iz crvenog u zeleno. Tamo gde su sve novine bile pro-nemačke, gde je ljudima govoreno o trgovinskim i svim drugim teškoćama koje Nemačka ima boreći se protiv Velike Britanije, Nemci iznenada više nisu bili dobri momci. Oni su bili nitkovi. Oni su bili Huni. Oni su ubijali medicinske sestre iz Crvenog Krsta. Oni su odsecali ruke bebama. Nisu bili dobri momci. Ubrzo posle toga, g-din Vilson je objavio rat Nemačkoj.

Cionisti u Londonu su poslali depeše u Sjedinjene Države, sudiji Brandaisu, sa porukom: “Obavite posao sa predsednikom Vilsonom. Mi dobijamo od Engleske ono što želimo. Sada vi obavite posao sa predsednikom Vilsonom i omogućite da Sjedinjene Države uđu u rat.” Eto kako su Sjedinjene Države ušle u rat. Mi u tome nismo imali nikakvog drugog interesa; nismo imali više prava da budemo u ratu nego što bi imali da večeras budemo na mesecu umesto u ovoj sobi. Apsolutno nema nikakvog razloga da I Svetski rat bude naš rat. Mi smo uvedeni u njega – ako mogu da budem vulgaran, mi smo usisani u njega – taj rat je služio samo zato da bi međunarodni Cionisti mogli dobiti Palestinu. To je nešto što nikada nije rečeno ljudima u Sjedinjenim Državama. Oni nikada nisu znali zašto smo ušli u I Svetski rat.

Pošto smo ušli u rat, Cionisti su otišli u Veliku Britaniju i rekli: “Evo, ispunili smo naš deo dogovora. Trebalo bi da imamo nešto napismeno na osnovu ćega će se znati da ćete ispuniti vaš deo dogovora i dati nam Palestinu kada pobedite u ratu.” Oni nisu znali da li će rat trajati još jednu ili deset godina. Zato su počeli da rade na nekoj vrsti potvrde dogovora. Ta potvrda je dobila oblik pisma, koje je bilo napisano šifrovanim tekstom (koji je bio težak za odgonetanje), tako da niko ne bi znao o čemu se tu radi. Ovaj tekst je nazvan Balfurovom Deklaracijom.

Ta Balfurova Deklaracija nije bila ništa drugo nego obećanje Velike Britanije da će platiti Cionistima ono što je dogovoreno za omogućivanje ulaska Sjedinjenih Država u rat. Tako je ova velika Balfurova Deklaracija, o kojoj ste čuli toliko mnogo toga, ustvari falsifikat koliko i novčanica od tri dolara. Mislim da njoj ne bi trebalo davati veći značaj od pomenutog.

Tako su počeli svi problemi. Sjedinjene Države su ušle u rat. Porazile su Nemačku. Znate šta se desilo. Kada se rat završio, i Nemci otišli u Pariz na Parisku mirovnu konferenciju 1919. godine, tamo je bilo 117 Jevreja, u vidu jevrejske delegacije koju je predvodio Bernard Baruh. Bio sam tamo: trebalo bi da mi je to poznato. Šta se onda dogodilo? Jevreji su na toj mirovnoj konferenciji, kada je Nemačka isečena i kada je cela Evropa izdeljena, da bi svakoj naciji koja je tako tražila, bio dat izvesan deo evropske teritorije, rekli: “Da li bi mogli da dobijemo Palestinu?” I oni su tada prvi put pokazali Nemcima ovu Balfurovu Deklaraciju. Nemci su tako po prvi put shvatili: “Oh, znači, u tome je bila igra! Zbog toga su Sjedinjene Države ušle u rat.” Nemci su po prvi put shvatili da su poraženi, natovarene su im užasne ratne odštete, zato što su Cionisti želeli Palestinu i bili spremni da dođu do nje po svaku cenu.

Ovo nas dovodi do sledećeg interesantnog momenta. Kada su Nemci shvatili pomenuto, oni su se, prirodno, pobunili. Oni do tada nikada ni u jednoj svetskoj zemlji nisu imali veću slobodu nego što su je imali u Nemačkoj. Vi ste tamo imali g-dina Ratenaua, koji je na polju industrije i finansija bio možda 100 puta važniji od Bernarda Baruha u ovoj zemlji. Imali ste g-dina Balina, koji je posedovao dve velike parobrodske linije, “Nort Džerman Lojd” i “Hamburg-Amerikan Lajns”. Imali ste g-dina Blajhrodera, koji je bio bankar porodice Hoencolern. U Hamburgu ste imali Varburge, velike trgovačke bankare – najveće na svetu. Jevrejima je bilo sasvim dobro u Nemačkoj. U to nema nikakve sumnje. Nemci su ovo osećali kao pravu rasprodaju.

To je bila rasprodaja koja je mogla da se poredi sa sledećom hipotetičkom situacijom: Pretpostavimo da su Sjedinjene Države bile u ratu sa Sovjetskim Savezom, i da smo mi pobedili, i da smo onda rekli Sovjetskom Savezu: “Napustimo sve ovo. Nudimo vam mirovne pregovore. Zaboravimo celu tu stvar;” I onda iznenada Crvena Kina uđe u rat kao saveznik Sovjetskog Saveza; i sa njima umešanim u rat mi doživimo poraz; potpuni poraz, sa ratnim odštetama kakve ljudska mašta nije u stanju da zamisli. Zamislite zatim da posle tog poraza mi shvatimo da su to bili Kinezi u ovoj zemlji, naši kineski državljani, za koje smo mi sve vreme mislili da su lojalni građani koji sarađuju sa nama, da su nas oni prodali Sovjetskom Savezu i da je Crvena Kina zbog toga ušla u rat sa nama. Šta bi onda mi u Sjedinjenim Državama osećali prema Kinezima? Mislim da niko od njih ne bi smeo ni da proviri na ulicu. Ne bi bilo dovoljno odgovarajućih uličnih svetiljki da se pobrinu za njih. Zamislite samo kako bi se mi osećali.

Nemci su tada upravo tako doživljavali ove Jevreje. Oni su bili tako ljubazni prema njima: od 1905. godine, kada je propala prva komunistička revolucija u Rusiji, i Jevreji morali da beže iz Rusije, svi oni su otišli u Nemačku. Nemačka im je ponudila utočište i imala sasvim pristojan tretman prema njima. Oni su, kao odgovor na to, pustili Nemačku niz reku, bez ikakvog razloga osim činjenice da su želeli Palestinu kao takozvanu “jevrejsku državu”.

Nahum Sokolov, i svi drugi veliki lideri i velika imena o kojima danas možete čitati u vezi sa Cionizmom, su 1919., 1920., 1921., 1922. i 1923. godine u svim svojim člancima pisali – i štampa je bila puna njihovih izjava – da su osećanja koja Nemci imaju prema Jevrejima takva zahvaljujući činjenici da su Nemci shvatili da je do pomenutog velikog poraza došlo zbog jevrejskog nastojanja da uključe Sjedinjene Države u rat. To su priznali i sami Jevreji. Nije bilo u pitanju to da su Nemci 1919. godine otkrili da je čaša jevrejske krvi ukusnija od “Koka-Kole” ili “Minhenskog Piva”. Nije bilo u pitanju nikakvo religiozno osećanje. Nije postojao nikakav osećaj usmeren protiv ovih ljudi samo zbog njihovog religioznog uverenja. U pitanju su bili potpuno politički razlozi. Reč je bila i o ekonomiji, i o svemu drugom, jedino ne o religiji. Nikoga u Nemačkoj nije bila briga za to da li je neki Jevrej otišao svojoj kući i stavio zavese preko prozora i rekao: “Šema Izrael”, odnosno, “Oče Naš”. Niko se u Nemačkoj nije više brinuo za to nego što bi bio slučaj u Sjedinjenim Državama. Ovo osećanje koje se kasnije razvilo u Nemačkoj je nastalo zbog jedne stvari: Nemci su smatrali Jevreje odgovornim za svoj težak poraz.

Razlog zbog kojeg se u I Svetskom ratu borilo protiv Nemačke takođe nije nešto za šta je Nemačka odgovorna. Nemci nisu bili krivi nizašta, osim za to što su bili uspešni. Oni su izgradili veliku mornaricu. Izgradili su trgovinu sa svetom. Morate se setiti da se Nemačka u vreme Francuske revolucije sastojala od 300 malih gradova-država, kneževina, vojvodstava, i tome slično. Tri stotine malih izdvojenih političkih entiteta. Od tada, od vremena Napoleona i Bizmarka, oni su se ujedinili u jednu državu. Zatim su za 50 godina postali jedna od vodećih svetskih sila. Njihova mornarica je konkurisala mornarici Velike Britanije, oni su imali svoje poslovne operacije u celom svetu, oni su mogli ostvariti bolju cenu od bilo koga, bili su u stanju da naprave bolje proizvode. Šta se dogodilo kao rezultat toga?

Postojala je zavera između Engleske, Francuske i Rusije da se udari na Nemačku. Ne postoji nijedan svetski istoričar koji bi mogao pronaći valjan razlog zbog kojeg su ove tri zemlje odlučile da izbrišu Nemačku sa političke karte.

Kada je Nemačka shvatila da su Jevreji odgovorni za njen poraz, prirodno je da se pobunila. Ipak, nijednom Jevreju nije falila ni jedan dlaka na glavi. Ni jedna jedina. Profesor Tansil, sa Džordžtaun Univerziteta, koji je imao pristup svim tajnim dokumentima Ministarstva inostranih poslova S.A.D., je u svojoj knjizi citirao dokument pomenutog ministarstva čiji je autor Hugo Šenfelt, Jevrej kojeg je Kordel Hal 1933. godine poslao u Evropu da istraži takozvane logore za političke zatvorenike. Šenfelt je iz Evrope odgovorio da je ove zatvorenike zatekao u sasvim dobrim uslovima. Oni su odlično izgledali, i sa svima je dobro postupano. Imajmo u vidu da su ovi logori bili puni komunista. Dobro, mnogi od njih su bili Jevreji, zato što se dogodilo da Jevreji u to vreme čine oko 98 procenata evropskih komunista. U tim logorima su bili i neki sveštenici, i neke radničke vođe, i Masoni, kao i drugi ljudi sa internacionalnim uverenjem.

Da vam pružim izvesnu uređenu osnovu za dalju priču: 1918-1919. godine, komunisti su, na nekoliko dana, zauzeli Bavarsku. Roza Luksemburg i Karl Libkneht su, sa grupom drugih Jevreja, preuzeli vlast u toku tri dana. Ustvari, kada je Kajzer završio rat, pobegao je u Holandiju pošto je mislio da će komunisti zauzeti Nemačku na isti način kao što su zauzeli i Rusiju i da će on doživeti istu sudbinu kao i ruski car. Zbog toga je pobegao u Holandiju, u sigurnost. Posle gušenja komunističke pretnje u Nemačkoj, Jevreji su i dalje delovali, pokušavajući da ponovo zadobiju svoj raniji položaj, i Nemci su se sa njima borili na sve moguće načine koji, ipak, ne bi doveli do ugrožavanja nikog od Jevreja. Borili su se sa njima na isti način na koji su se, u ovoj zemlji, pristalice prohibicije borile protiv svakog ko je bio zainteresovan za alkohol. Ova borba se nije vodila pištoljima. Ni borba protiv Jevreja u Nemačkoj se nije vodila na takav način. U to vreme je, da vas podsetim, Nemaca bilo oko 80 do 90 miliona, a Jevreja samo 460.000. Jevreji su činili oko polovine jednog procenta ukupnog stanovništva Nemačke. Ipak, oni su kontrolisali celokupnu štampu, kao i veći deo ekonomije, pošto su se pojavili sa novcem koji je imao malu stvarnu vrednost, u vreme kada je nemačka marka bila devalvirana, i kupili praktično sve.

Jevreji su pokušali da sakriju ovu činjenicu. Nisu želeli da svet odistinski shvati da su oni prodali Nemačku, i da su Nemci bili povređeni zbog toga.

Nemci su preuzeli odgovarajuću akciju protiv Jevreja. Oni su, trebam li to reći, sproveli diskriminaciju Jevreja gde god su to mogli. Klonili su ih se, na isti način na koji bi se u ovoj zemlji klonili Kineza, ili crnaca, ili katolika, ili bilo koga ko bi nas prodao neprijatelju i doveo do našeg poraza.

Posle nekog vremena, svetski Jevreji su sazvali sastanak u Amsterdamu. Jula 1933. godine, na ovaj sastanak su došli Jevreji iz svih zamalja sveta. Oni su rekli Nemačkoj: “Oterajte Hitlera, i vratite svakog Jevreja na njegov raniji položaj, bez obzira na to da li je on komunista ili bilo šta drugo. Ne možete postupati sa nama na taj način. Mi, svetski Jevreji, vam postavljamo ultimatum.” Možete zamisliti šta su im Nemci rekli. Šta su Jevreji potom učinili?

1933. godine, kada je Nemačka odbila da se pokori volji svetske jevrejske konferencije u Amsterdamu, ta konferencija je prestala sa radom, i g-din Semjuel Untermejer, koji je bio šef američke delegacije i predsednik cele konferencije, je došao u Sjedinjene Države i direktno sa broda otišao u studija “Kolumbija Broudkasting Sistema” i napravio radio-emisiju koja se mogla čuti u celim Sjedinjenim Državama, u kojoj je, kao glavno, rekao sledeće: “Jevreji sveta sada proglašavaju Sveti Rat protiv Nemačke. Mi smo sada uključeni u sveti sukob protiv Nemaca. Iznurićemo ih glađu, sve dok se ne predaju. Sprovešćemoi svetski bojkot protiv njih. To će ih uništiti, pošto su zavisni od svog inostranog poslovanja.” Činjenica je da je dve trećine nemačkih zaliha hrana moralo da bude uvezeno, i da je moglo da bude uvezeno samo na osnovu dobitka od onog što je izvezeno. Tako, ako Nemačka ne bi mogla da izvozi, dve trećine njenog stanovništva bi moralo da gladuje. U Nemačkoj jednostavno nije bilo dovoljno hrane za više od jedne trećine stanovništva. U ovom proglasu, koji sam pomenuo, i koji je 7. avgusta 1933. godine objavljen u “Njujork Tajmsu”, g-din Semjuel Untermejer je drsko izjavio da je “ovaj ekonomski bojkot naše sredstvo samo-odbrane. Predsednik Ruzvelt se založio za njegovu upotrebu u Vladi Nacionalne Obnove”, koje se neki od vas možda sećaju, i u kojoj je bojkotovan svako ko ne bi sledio pravila "Nju Dila", i koju je tadašnji Vrhovni Sud proglasio neustavnim. Ipak, svetski Jevreji su proglasili bojkot Nemačke, i on je bio tako efikasan da ni u jednoj svetskoj radnji niste mogli da pronađete ništa na čemu bi bilo napisano “proizvedeno u Nemačkoj”. Rukovodilac “Vulvort Kompani” mi je rekao da je njegova kompanija morala da baci u reku grnčariju i posuđe vredne više miliona dolara; da bi njihove radnje bile bojkotovane ako bi neko došao i našao posuđe sa oznakom “proizvedeno u Nemačkoj”, pred njih bi bili postavljeni znaci na kojim bi pisalo: “Hitler”, “ubica” i tome slično, slično protestima koji su se dešavali na Jugu. U prodavnici koja pripada prodajnom lancu R.H. Mejsi, koji je bio pod kontrolom (slučajno jevrejske) porodice Štraus, jedna žena je našla čarape iz Čemnica, koje su imale oznaku “proizvedeno u Nemačkoj”. To su bile pamučne čarape i one su mogle biti tu i 20 godina, jer ja sam posmatrao ženske noge već mnogo godina i prošlo je dosta vremena otkako sam na njima video neke pamučne čarape. Video sam da je “Mejsi” bojkotovan, sa stotinama ljudi koji šetaju unaokolo sa znacima na kojima piše: “ubice”, “Hitlerovci”, i slično. Do tada, ni jednom Jevreju u Nemačkoj nije zafalila ni jedna dlaka na glavi. Nije bilo patnji, nije bilo gladovanja, nije bilo zločina, nije bilo ničega.

Prirodno, Nemci su rekli: “Ko su ovi ljudi da proglašavaju bojkot protiv nas i izbacuju sve naše ljude sa posla, i koče našu industriju? Ko su oni da nam to rade?” Prirodno je da su se oni pobunili. Izvesno je da su na jevrejskim radnjama crtali svastike. Zašto bi neki Nemac trebalo da dođe i da novac prodavcu koji je bio deo bojkota koji će izgladniti Nemačku, kako bi se ova predala svetskim Jevrejima, koji bi diktirali ko bi trebao da bude Nemački premijer ili kancelar? To bi bilo smešno.

Bojkot je nastavljen još neko vreme, ali se sve do 1938. godine, kada je jedan mladi Jevrej iz Poljske ušetao u nemačku ambasadu u Parizu i ubio nemačkog zvaničnika, nije dogodilo da su Nemci zaista počeli da se na grublji način ponašaju prema Jevrejima u svojoj zemlji. Vi ste tada mogli zateći Nemce kako razbijaju prozore i tuku se na ulicama, ...

Ja ne volim da koristim reč “anti-semitizam”, pošto je ona besmislena, ipak, ona i dalje nosi neko značenje, tako da ću morati da je upotrebim. Jedini razlog zbog kojeg je u Nemačkoj postojalo neko osećanje usmereno protiv Jevreja je bilo to što su oni bili odgovorni za I Svetski rat i za pomenuti svetski bojkot. Oni su kasnije bili odgovorni i za II Svetski rat, pošto su posle pomenutih događaja stvari izmakle kontroli i bilo je apsolutno neophodno da Jevreji i Nemačka zaduvaju u ratne trube kako bi se videlo ko će od njih preživeti. Ja sam u to vreme živeo u Nemačkoj i znao sam da su Nemci morali da odluče da li će Evropa biti hrišćanska ili komunistička: nije postojalo ništa između. Nemci su odlučili da sačuvaju hrišćansku Evropu, ako to bude bilo moguće. Oni su počeli da se, još jednom, naoružavaju. U novembru 1933. godine, Sjedinjene Države su priznale Sovjetski Savez. Sovjetski Savez je postajao sve moćniji, i Nemci su shvatili da “će uskoro doći naš red, ako ne budemo jaki”. Potpuno isto kao što mi danas u ovoj zemlji kažemo: “Uskoro će doći naš red, ao ne budemo jaki”. Naša vlada troši 83 ili 84 biliona dolara za odbranu. Odbranu od koga? Odbranu od 40.000 malih Jevreja u Moskvi koji su preuzeli vlast u Rusiji, i zatim, na svoj prepredeni način, ostvarili kontrolu i nad mnogim drugim zemljama sveta.

Ono što napreže moju maštu je to što je ova zemlja sada na ivici Trećeg Svetskog rata, iz kojeg ne možemo izaći kao pobednici. Znam da se snaga nuklearnih bombi meri u megatonima. Megaton je termin kojim se opisuje milion tona TNT-a. Naše nuklearne bombe su, kada su prvi put proizvedene, imale kapacitet od 10 megatona, ili 10 miliona tona TNT-a. Nuklearne bombe koje se sada prave imaju kapacitet od 200 megatona, i sam Bog zna koliko megatona imaju nuklearne bombe Sovjetskog Saveza.

Sa čim se mi sada suočavamo? Ako pokrenemo svetski rat koji se može razviti u nuklearni rat, onda je sa ljudskom vrstom gotovo. Zašto bi trebalo doći do takvog rata? On bi se dogodio u vidu puštanja zavese sa trećim činom: Čin 1 je bio I Svetski rat, Čin 2 je bio II Svetski rat, Čin 3 će biti III Svetski rat. Svetski Jevreji, Cionisti i njihovi religiozni istomišljenici svuda po svetu su odlučni da ponovo iskoriste Sjedinjene Države, kako bi im one pomogle da trajno zadrže Palestinu u vidu baze za njihovu svetsku vladu. To je činjenica koliko i to da ja sada stojim ovde, pred vama. Ovo nisam samo ja pročitao, već i mnogi drugi ovde prisutni, i to je poznato u celom svetu.

Šta ćemo uraditi? Život koji spašavate može pripadati vašim sinovima. Vaša deca večeras mogu biti na putu prema tom ratu; i vi o ovome ne znate ništa više nego o tome da su 1916. godine u Londonu Cionisti sklopili sporazum sa Britanskim Ratnim kabinetom, prema kojem se vaši sinovi šalju u rat u Evropi. Da li vam je to tada bilo poznato? Nijedna osoba u Sjedinjenim Državama nije ovo znala. Vama nije dozvoljeno da to znate. Ko je to znao? Znao je predsednik Vilson. Znao je pukovnik Haus. Znali su to i drugi zaverenici.

Da li sam ja ovo znao? Imao sam poprilično dobru ideju o tome šta se događalo: bio sam saradnik Henrija Morgentaua, starijeg, u toku kampanje 1912. godine, kada je izabran predsednik Vilson, i ljudi iz tog kruga su govorili o pomenutom. Ja sam bio “poverljivi čovek” Henrija Morgentaua, starijeg, koji je bio predsedni komiteta za finansije, i ja sam bio posrednik između njega i Rolo Velsa, ministra za državnu blagajnu. Tako sam sedeo na ovim sastancima sa predsednikom Vilsonom na čelu stola, i svim drugima,i slušao sam ih kako udaraju u predsednikov mozak sa porezom na prihod i onim što je postalo Državne Rezerve, i čuo sam ih kako ga indoktriniraju sa idejom cionističkog pokreta. Sudija Brandais i predsednik Vilson su bili bliski kao dva prsta ove ruke. Kada dođe do toga da o nečemu treba da se odluči, predsednik Vilson je bio nekompetentan koliko i novorođena beba. Eto kako su nas uvukli u I Svetski rat, dok smo svi mi spavali. Poslali su tamo naše momke, da bi bili ubijeni. Zbog čega? Zato da bi Jevreji imali Palestinu kao svoju “državu”. Do te mere su vas zaglupljivali da niste znali da li negde stižete ili odatle dolazite.

Danas svaki sudija kaže poroti: “Gospodo, za svakog svedoka za kojeg nađete da je izrekao bar jednu laž, nećete uzimati u obzir celo njegovo svedočenje”. Ne znam iz koje države vi dolazite, ali to je način na koji se sudija obraća poroti u saveznoj državi Njujork. Ako taj svedok kaže jednu laž, ne obraćajte pažnju na njegovo svedočenje.

Kakve činjenice znamo o Jevrejima? (Ja ih pred vama nazivam Jevrejima, pošto su oni poznati kao Jevreji. Ja ih sam ne nazivam Jevrejima. Ja o njima govorim kao o takozvanim Jevrejima, pošto znam ko su oni.) Istočno-evropski Jevreji, koji čine 92 procenta od ukupnog svetskog broja ovih ljudi koji sebe nazivaju Jevrejima, su po svom poreklu Hazari. Oni su ratno pleme koje je živelo duboko u srcu Azije. Njihova priroda je bila toliko ratoborna da su ih čak i Azijati isterali iz Azije u Istočnu Evropu. Oni su na 800.000 kvadratnih milja uspostavili veliko Hazarsko kraljevstvo. Rusija u to vreme nije postojala, kao ni mnoge druge evropske zemlje. Hazarsko kraljevstvo je bilo najveća zenmlja u celoj Evropi – tako velika i tako moćna da bi, kada bi dsrugi monarsi hteli da uđu u rat, Hazari njima pozajmljivali 40.000 ratnika. Eto kako su veliki i moćni oni bili.

Oni su bili obožavaoci falusa, što je dostojno prezira i ja sada ne želim da detaljnije pričam o tome. Ipak, takva je bila njihova religija, i to je bila i religija mnogih drugih pagana i varvara u drugim delovima sveta. Hazarski kralj je postao tako zgađen nad degeneracijom njegovog kraljevstva da je odlučio da prihvati neku od takozvanih monoteističkih religija – ili Hrišćanstvo, ili Islam, ili ono što je danas poznato kao Judaizam (mada je to ustvari Talmudizam). Zavrtivši čigru, i izgovarajući reči “ini, mini, mini, mo”, on se odlučio da pokupi takozvani Judaizam, koji je na taj način postao državna religija. On se obratio talmudskim školama Pumbedita i Sura i odatle je došlo hiljade rabina, i otvorilo sinagoge i škole, i njegov narod je postao ono što nazivamo Jevreji. Među njima nije bilo nikoga ko je imao pretka čiji bi bar nožni prst provirio u Svetu Zemlju. Ne samo u staro-zavetnoj istoriji, već i od početka vremena. Nikoga od njih! Oni su, ipak, došli do Hrišćana i pitali nas da podržimo njihove oružane ustanke u Palestini, ovim rečima: “Vi želite da pomognete povratak Božjeg Odabranog Naroda u njegovu Obećanu Zemlju, njihov prastari dom, zar ne? To je vaša hrišćanska dužnost. Mi smo vam dali jednog od naših momaka kao vašeg Gospoda i Spasitelja. Vi sada idete u crkvu nedeljom, i klečite i obožavate jednog Jevreja, a mi smo Jevreji.” Oni su ipak paganski Hazari koji su se preobratili na isti način na koji su to učinili Irci. Nazvsti njih “narod Svete Zemlje” je isto toliko smešno kao što bi bilo nazvati 54 miliona kineskih muslimana "Arapima". Muhamed je umro 620. godine nove ere, i od tada je 54 miliona Kineza prihvatilo Islam kao svoje religiozno uverenje. Zamislite da sada u Kini, 2.000 milja daleko od Arabije, od Meke i Muhamedovog rodnog mesta, 54 miliona Kineza odluči da sebe nazove “Arapima”. Smatrali bi ih ludima. Svako ko veruje da su tih 54 miliona Kineza Arapi mora biti lud. Sve što su oni uradili je bilo to da su kao religioznu ispovest prihvatili veru koja ima svoje korene u Meki, u Arabiji. Isto kao kod Iraca. Kada su Irci postali Hrišćani, niko ih nije istovario u okean i uvezao u Svetu Zemlju novi rod stanovnika. Oni nisu postali drugačiji narod. Bili su isti ljudi, ali su prihvatili Hrišćanstvo kao svoju religiju.

Ovi Hazari, ovi pagani, ovi Azijati, ovi Turko-Finci, su pripadali mongolskoj rasi koja je isterana iz Azije u Istočnu Evropu. Pošto je njihov kralj prihvatio talmudsku veru, oni po tom pitanju nisu imali nikakav izbor. Potpuno isto je bilo i u Španiji: ako je kralj bio katolik, svi su morali da budu katolici. Ako ne, morali biste da idete iz Španije. Na isti način su Hazari postali ono što danas nazivamo Jevrejima. Zamislite sada koliko je glupo bilo da velike svetske hrišćanske zemlje kažu: “Iskoristićemo našu snagu i prestiž da vratimo Božji Odabrani Narod u njihovu prastaru domovinu, njihovu Obećanu Zemlju.” Da li je od ove mogla postojati veća laž? Pošto su oni kontrolisali novine, časopise, radio, televiziju, izdavačke kuće, i pošto su posedovali sveštenike za propovedničkom govornicom, kao i političare koji govore istim jezikom, nije previše iznenađujuće što vi verujete u tu laž. Poverovali bi i da je crno belo kada bi to čuli dovoljno često. Ne biste više nazivali crno crnim – počeli bi da nazivate crno belim, i niko vas za to ne bi krivio.

To je jedna od velikih laži istorije. To je osnova sve nesreće koja je zadesila svet.

Da li znate šta Jevreji rade za Dan Pomirenja, za koji mislite da je toliko svet za njih? Ja sam bio jedan od njih. Ovo nisu glasine. Nisam ovde da bih širio tračeve. Ovde sam da bi vam pružio činjenice. Kada, za Dan Pomirenja, uđete u sinagogu, vi stojite kod prve molitve koju izgovarate. To je jedina miolitva pri kojoj stojite. Tri puta ponavljate kratku molitvu koja je nazvana Kol Nidre. Sa tom molitvom, ulazite u sporazum sa Svemoćnim Bogom prema kojem će svaka zakletvu, zavet ili obećanje koje date u toku sledećih dvanaest meseci biti nevažeća i ništavna. Ta zakletva neće biti zakletva; zavet neće biti zavet; obećanje neće biti obećanje. Oni neće imati nikakvu snagu, nikakav efekat. Dalje, Talmud uči da se svaki put kada date zakletvu, zavet, obećanje, setite molitve Kol Nidre koju ste izgovorili na Dan Pomirenja, i time ćete biti slobodni, nećete morati da je ispunite. Koliko možete zavisiti od vaše lojalnosti? Možete zavisiti od vaše lojalnosti u onj meri u kojoj su Nemci od nje zavisili 1916. godine. Zadesiće nas ista zla sudbina koja je zadesila Nemačku, i iz istog razloga.

------------------------------------------------------------------

Otkrivanje skrivene tiranije

UVOD G-DINU FRIDMANU IZ NACIONALNE PREDSTRAŽE ...

Bendžamin H. Fridman je rođen 1890. godine i, ironičnom igrom sudbine, lekar koji je bio prisutan pri njegovom rođenju je bio Dr Simon Baruh, otac arhi-zaverenika protiv Amerike, špekulanta sa Vol Strita, i savetnika predsednika S.A.D. (koje je držao u šaci) od I Svetskog rata do 1965. godine, g-dina Bernarda M. Baruha. Po Fridmanovim sopstvenim rečima, napisanim kada je Nikson bio na predsedničkom položaju:

G-din Bernard Baruh je bio dobar porodični prijatelj ovog autora i vrlo često bi se posavetovao sa njim ... (1) od 1912. godine je bio na položaju sa kojeg je mogao da svedoči o tome šta se događalo iza scene. Ovaj autor je služio u Nacionalnom Demokratskom Komitetu u toku predsedničke izborne kampanje 1912. godine, kada je predsednik Vilson izabran za svoj prvi mandat. Od tada, za ovog autora nijedna vrata nisu bila zatvorena.

Bendžamin Fridman je odrastao u jevrejskoj porodici i vaspitan je u duhu jevrejske religije. Živeo je u Njujorku, i bio je bogat i vrlo uspešan poslovni čovek, da bi na kraju postao glavni vlasnik “Vudberi Soup Kompani”. Bio je svedok i, u izvesnoj meri, i učesnik u političkim i finansijskim manipulacijama koje su dovele do uspona komunizma, formiranja Izraela kao cionističke države i jevrejske dominacije nad američkom politikom i američkim medijima. Kao agent jevrejskih interesa, održavao je duge sastanke sa sedam predsednika Sjedinjenih Država.

Pošto je 1945. godine, po završetku rata, nametnut Novi Svetski Poredak, g-din Fridman je osećao da je njegova dužnost da govori o onome što je znao. Bio je agent i tajni član saveta judeo-komunističkog aparata koji je u to vreme započeo dva svoja najveća projekta: stvaranje svetske vlade pod imenom Ujedinjenih Nacija, i formiranje Izraela kao cionističke države, izgrađene na leševima hiljada Palestinaca. U jednom periodu je bio zabrinut zbog sve veće moći svojih religioznih istomišljenika, i njihovog neodgovornog korišćenja te moći. Raskinuo je sa judaizmom i preobratio se u katoličanstvo. Njegovo obrazovanje i istraživanje u oblasti jevrejskog porekla su ga vodili ka uverenju da su popularna shvatanja o Jevrejima i judaizmu toliko jasno pogrešna da bi i same ove reči trebalo odbaciti. U njegovim radovima ćete ga često zateći kako govori o takozvanim ili samo-proglašenim Jevrejima, ili o Talmudistima, što označava sledbenike Talmuda, svete knjige modernog Judaizma.

1946. godine, on je u Palestini osnovao Ligu pravde i mira. Arnold Foster, visoki zvaničnik Anti-klevetničke lige Bne Brita, poznate i pod skraćenicom “ADL”, je u svojoj autobiografiji “Kare Jedan” (objavljenoj 1988. godine), nazvao Bendžamina Fridmana bogatim Jevrejem otpadnikom koji mrzi sam sebe. Magazin “Komentar” (koji izdaje Američki Jevrejski Komitet), u svom broju od februara 1955. godine, o njemu govori kao o jevrejskom anti-semiti Bendžaminu Fridmanu. Sam Fridman je 1954. godine izjavio:

Reč anti-semitizam je još jedna reč koja bi trebalo da bude izbačena iz engleskog jezika. (Reč) anti-semitizam danas služi samo jednom cilju. Ona se neiskreno koristi. Kada takozvani ili samo-proglašeni Jevreji osete da se neko opire ostvarenju nekog od njihovih ciljeva, oni diskredituju svoje žrtve koristeći reči anti-Semita ili anti-semitski preko svih kanala koje imaju pod svojom komandom i svojom kontrolom. Ja sa velikim autoritetom mogu govoriti o ovom pitanju. Pošto takozvani, samoproglašeni Jevreji nisu mogli da opovrgnu istinitost mojih izjava u vezi situacije u Palestini izrečenih na mojim javnim nastupima 1946. godine, potrošili su milione dolara kako bi me označili kao anti-Semitu, nadajući se da će me tako diskreditovati u očima javnosti, koja je bila vrlo zainteresovana za ono što sam imao da kažem. Ja sam od 1946. godine kod svih takozvanih, samoproglašenih Jevreja, predstavljao malog sveca. Kada sam u javnosti izrazio neslaganje sa njima u vezi cionističkih namera u Palestini, odjednom sam postao anti-semita br. 1.

Bendžamin Fridman se, suštinski gledano, ogrešio o sile koje su delovale na rušenju naše Republike i naše civilizacije. Pogledajmo šta je imao da kaže. Danas ćemo istražiti zadivljujuću Fridmanovu knjigu “Skrivena tiranija”, koja je objavljena početkom 70-tih godina. Slede reči g-dina Fridmana:

Imena predsednika Vudrou Vilsona, Frenklina D. Ruzvelta, Harija S. Trumana, Dvajta D. Ajzenhauera, Džona F. Kenedija, Lindona B. Džonsona i Ričarda M. Niksona će sigurno jednog dana biti velikim crvenim slovima ispisana u zvaničnim analima uspona i pada Sjedinjenih Američkih Država. Ovih sedam gospodara prevare su na sebe navukli krivicu ponižavanjem svete zakletve date stupanjem na predsedničku dužnost radi koristi neraskrinkanih domaćih i stranih naredbodavaca, ne iskazujući nikakvo vidljivo kolebanje u ono što rade, i uvećavajući svoje političko bogatstvo potpuno zaboravljajući na sigurnost i preživljavanje Sjedinjenih Država.

... Raskrinkavanja koja ovde slede nisu bila predočena nigde i nikada ranije. Ovde se sada prvi put pred domaćim stanovništvom Sjedinjenih Država otkriva tajna ne-američka i anti-američka strategija sa kojom su se ovih sedam gospodara prevare svesno složili.

... Vrlo rano u svojim političkim karijerama, ovih sedam gospodara prevare ... su stekla svoju značajnu veštinu u pogledu otkrivanja toga na kojoj strani njihovog političkog hleba je namazan puter ... Kroz svoje političke karijere, pokazali su da ih njihova politička prepredenost jasno povezuje sa nemoralnom dogmom političara 20-tog veka koji propovedaju i praktikuju bilo šta uz pomoć ćega mogu ostvariti svoje ciljeve. Prema tome, buduće domaće stanovništvo Sjedinjenih Država će jednog dana u okviru istorije uspona i pada Sjedinjenih Država naći ispisanu presudu po kojoj su sredstva ... koja su sedam gospodara prevare branili najvećim delom bila odgovorna za kraj Sjedinjenih Država.

Danas je u političkim krugovima Sjedinjenih Država sasvim priznata životna činjenica to da se cenzurom koju Cionisti primenjuju nad sredstvima masovnog informisanja postiže potpun monopol nad njima. Druga sasvim priznata života činjenica u političkim krugovima Sjedinjenih Država je to da se, otkako je predsednik Vilson 1912. godine osvojio svoje prve izbore za predsednika Sjedinjenih Država, izbori u ovoj zemlji retko dobijaju ili gube u zavisnosti od kvalifikacije kandidata za predsednički položaj. Izbori u Sjedinjenim Državama se od 1912. godine dobijaju ili gube na bojnom polju sredstava masovnog informisanja ...

Cionističkim vlasništvom nad medijima, odnosno, cionističkom kontrolom koja se postiže preko izvesnih korporacijskih mehanizama se, suštinski gledano, cenzurišu vesti i uredničke politike svih vodećih dnevnih i nedeljnih novina, svih nedeljenih i mesečnih časopisa, svih vodećih radio i televizijskih stanica i mreža, cele filmske industrije, celog sveta zabave i celokupne industrije književnog izdavaštva, ustvari, ceo kompleks sredstava za masovno informisanje u Sjedinjenim Državama, što predstavlja istinski monopol na ispiranje mozga.

Kao rezultat takve situacije u Sjedinjenim Državama, u toku proteklog perioda od približno pedeset godina, domaće stanovništvo Sjedinjenih Država je pročitalo, čulo i videlo jedino ono što je prošlo kroz cionističku cenzuru i što će najbolje služiti cionističkim ciljevima ...

Sredstava za masovno informisanje u Sjedinjenim Državama pod cionističkom kontrolom nikada nisu obavestila domaće stanovništvo ... o tome kako je i zašto predsednik Vudrou Vilson lagao Sjedinjene Države u vezi užasne prognoze događaja u kojima se Sjedinjene Države sada zatiču na Srednjem Istoku.

... Sjedinjene Države su proglasile rat protiv Nemačke 6. aprila 1917. godine. 2. aprila 1917. godine, predsednik Vilson je govorio pred oba Kongresna doma tražeći da se proglasi rat protiv Nemačke. Ono što je predsednik Vilson izjavio pred Kongresom ... je pre svega bio njegovo likvidiranje svoje dužnosti, u ime onoga što su ucenjivači tražili od njega. Sledeće neoborive činjenice potvrđuju taj zaključak, ne ostavljajući nikakvu sumnju.

Ruka predsednika Vilsona je drhtala dok je čitao ovaj svoj govor. Prisutni članovi Kongresa nisu sumnjali zbog čega je njegova ruka drhtala. ... U vreme kada je predsednik Vilson završio sa čitanjem svog obraćanja Kongresu, mnogi njegovi slušaoci su bili u suzama, ali ne iz istog razloga zbog kojeg će danas domaće stanovništvo Sjedinjenih Država biti u suzama po završetku čitanja ovog rukopisa.

... Kongres je objavio rat protiv Nemačke jedino iz razloga što je predsednik Vilson obavestio Kongres da je jedna nemačka podmornica potopila parobrod “Saseks” u Engleskom kanalu, time narušavajući međunarodne zakone, i da su se na “Saseksu” u trenutku potapanja nalazili i američki državljani.

Pošto su se trupe generala Peršinga borile u Evropi, ovo lukavstvo je bilo otkriveno. ... Parobrod “Saseks” nije potonuo i nijedan državljanin Sjedinjenih Država nije izgubio život. Sjedinjene Države su sada ušle u rat u Evropi kao saveznik Velike Britanije. To je bio razlog zbog kojeg su Velika Britanija i svetski talmudski Jevreji skovali zaveru koja je trebalo da dovede do rezultata u njihovom lopovskom diplomatskom podzemlju.

Otkrivanje zavere u kojoj je učestvovala Britanska Mornarica je šokiralo mnoge poštene Engleze. ... Svako je za to bio zainteresovan je mogao da poseti “Saseks” i svojim sopstvenim očima se uveri da nije potonuo. U ovom ratu, Sjedinjene Države su mobilisale 4.734.991 čoveka za službu u oružanim snagama, od kojih je ubijeno njih 115.516, i njih 202.002 je bilo ili povređeno ili su postali invalidi.

Ovaj autor je mnogo puta prešao Engleski Kanal parobrodom “Saseks”. Njegovo navodno potapanje je bilo plod preuveličane cionističke mašte.

Ubrzo posle prve inauguracije predsednika Vilsona, on je u Beloj Kući primio posetioca po imenu Semjuel Untermejer. G-din Untermejer je bio istaknuti njujorški advokat koji je dao darežljivi doprinos Nacionalnom Demokratskom Komitetu koji je doveo predsednika Vilsona u Belu Kuću ...

G-din Untermejer je iznenadio predsednika Vilsona kada je na kraju rekao šta ga je dovelo u Belu Kuću. Obavestio ga je da je bio unajmljen da započne brakorazvodnu parnicu predsednika Vilsona. Informisao ga je da bi njegov klijent bio voljan da prihvati 40.000 dolara umesto otvaranja slučaja koji bi doveo predsednika do brakorazvodne parnice. Klijent g-dina Untermejera je bila bivša žena jednog profesora sa Prinston Univerziteta u vreme kada je i sadašnji predsednik Vilson bio profesor na istom univerzitetu.

G-din Untermejer je izvadio iz svog džepa pregršt pisama, koje je predsednik Vilson napisao ženi svog kolege u vreme kada su obojica bili profesori na Prinston Univerzitetu. Ova pisma su jasno ukazala da je između Vilsona i žene njegovog kolege postojala nezakonita veza. Vilson je ženi svog kolege napisao mnoga ljubavna pisma, od kojih ona nije uništila njih veliki broj. Pošto je pogledao ova pisma, predsednik Vilson je priznao da ih je on napisao.

Vilson je napustio Prinston Univerzitet da bi postao guverner Nju Džersija. 1912. godine je, u svom prvom mandatu, izabran za predsednika Sjedinjenih Država. U međuvremenu, njegova ranija draga se razvela od svog muža i ponovo udala. Njen drugi muž je ostao u Vašingtonu sa odraslim sinom koji je bio zaposlen u jednoj od vodećih vašingtonskih banaka.

G-din Untermejer je objasnio predsedniku Vilsonu da je njegova nekadašnja draga veoma volela sina njenog muža. Objasnio je da se on sad nalazi u finansijskim problemima. Iznenada mu je bilo potrebno 40.000 dolara da bi likvidirao neodložne dugove banci za koju je radio. Ovde nisu značajni detalji te priče, bitno je da su mu bili veoma potrebni tih 40.000 dolara, i da su mu bili potrebni veoma brzo. Bivša draga predsednika Vilsona je mislila da bi on bio logičan odgovor za tih 40.000 dolara koji bi pomogli sinu njenog muža.

Predsednik Vilson je rekao da je vrlo zadovoljan što je njegova nekadašnja draga otišla kod g-dina Untermejera i na taj način zatražila njegovu pomoć. Da se ona, umesto toga, posavetovala sa nekim republikanskim advokatom, to bi moglo dovesti do veoma uznemirujućih reakcija u javnosti po predsednika.

On je brzo umirio g-dina Untermejera obaveštavajući ga da nije imao 40.000 dolara koji bi mogli biti iskorišćeni u bilo kom cilju. G-din Untermejer je predložio predsedniku Vilsonu da o tome misli kao o gotovoj priči ...

Nekoliko dana posle ovog prvog dogovora, g-din Untermejer se vratio kod predsednika Vilsona. Predsednik mu je direktno rekao da nije imao 40.000 dolara koje bi dao svom ucenjivaču. Počeo je i da se uzbuđuje. G-din Untermejer je nekoliko trenutaka razmišljao o ovom pitanju i onda predložio predsedniku Vilsonu rešenje za njegov problem.

Predložio je da da bivšoj ranijoj dragoj predsednika Vilsona 40.000 dolara iz svog džepa, pod jednim uslovom. Taj uslov je bio da predsednik obeća g-dinu Untermejeru da će za prvo upražnjeno mesto u Vrhovnom Sudu Sjedinjenih Država odrediti kandidata kojeg će Untermejer preporučiti.

Bez daljeg razgovora, predsednik Vilson je prihvatio darežljivu ponudu g-dina Untermejera. Ovaj je vrlo brzo isplatio bivšoj dragoj predsednika Vilsona 40.000 dolara u gotovom novcu. Posle toga se više ništa nije čulo o pominjanoj brakorazvodnoj parnici. G-din Untermejer je trajno zadržao u svom vlasništvu pominjani svežanj pisama ... Predsednik Vilson mu je bio veoma zahvalan za sve što je uradio da bi rešio njegov problem.

G-din Untermejer je bio veoma bogat čovek. Njujorška advokatska firma u kojoj je bio vodeći partner, “Gugenhajm, Untermejer i Maršal” je i danas jedna od nacionalnih najistaknutijih i najprosperitetnijih advokatskih firmi. Untermejer je za svog prijatelja, g-dina Čarlsa M. Švaba, organizovao “Betlehem Stil Kompani”.

... G-din Untermejer je platio 40.000 dolara ... iz svog džepa, nadajući se da bi tako mogao ostvariti san blizak svom srcu, imenovanje jednog talmudskog Jevreja na mesto gde se nikada ranije nije nalazio, mesto sudije Vrhovnog Suda Sjedinjenih Država.

Ubrzo je došao i dan kada je predsednik Vilson bio suočen sa neophodnošću imenovanja novog člana Vrhovnog Suda Sjedinjenih Država. G-din Untermejer je za to upražnjeno mesto preporučio Luisa Dembica Brandaisa. Predsednik Vilson ga je odmah i imenovao na pomenuti položaj ... Predsednik Vilson i sudija Brandais su postali neobično bliski prijatelji. Sudija Brandais je znao pod kojim okolonostima ga je predsednik imenovao ...

Ovaj sudija je 1914. godine bio najistaknutiji i politički najuticajniji od svih Cionista u Sjedinjenim Državama.

... On je saopštio predsedniku Vilsonu svoje mišljenje po kojem potapanje parobroda “Saseks” od strane nemačke podmornice u Engleskom kanalu, uz gubitak života državaljana Sjedinjenih Država, opravdava objavljivanje rata protiv Nemačke od strane Sjedinjenih Država. U velikom stepenu se oslanjajući na pravno mišljenje sudije Brandaisa, predsednik Vilson ... je zatražio od Kongresa objavljivanje rata protiv Nemačke i Kongres je to i učinio, 6. aprila 1917. godine.

Objavljivanje rata protiv Nemačke od strane Sjedinjenih Država je predstavljalo garanciju svetskim talmudskim Jevrejima da će, sa porazom Nemačke, oni dobiti Palestinu. Ako bi Sjedinjene Države ušle u rat u Evropi kao saveznik Velike Britanije, poraz Nemačke bi bio izvestan.

Pre Londonskog dogovora oktobra 1916. godine, talmudski Jevreji širom sveta su bili pro-nemački orijentisani. Nemački Ukaz o emancipaciji iz 1822. godine je garantovao Jevrejima Talmudistima u Nemačkoj sva građanska prava koja su uživali i Nemci. ... Nemačka je bila jedina zemlja u Evropi koja nije postavljala ograničenja talmudskim Jevrejima ...

Talmudski Jevreji širom sveta su depešom iz Londona obavešteni o Londonskom dogovoru od oktobra 1916. godine. Ova informacija je transformisala talmudske Jevreje širom sveta iz pro-nemačko u pro-britansko orijentisane. Velika Britanija je talmudskim Jevrejima u Londonu stavila na raspolaganje svoje tajne šifre i mogućnosti za slanje depeša širom sveta, kako bi talmudski Jevreji u svim delovima sveta bili obavešteni o jamstvu Velike Britanije da će im predati Palestinu kao protivuslugu za ulazak Sjedinjenih Država u rat u Evropi kao saveznik Velike Britanije ...

6. aprila 1917. godine, predsednik Vilson i sudija Brandais su znali nešto što domaće stanovništvo Sjedinjenih Država nije znalo. Znali su da je proglašenje rata protiv Nemačke od strane Sjedinjenih Država oslobodilo predsednika Vilsona njegove obaveze pred ucenjivačima ...

Retko kad je neko obraćanje Kongresu u toj meri uskomešalo javnost u Sjedinjenim Državama i svetu, koliko molba Kongresu 2. aprila 1917. godine upućena od strane predsednika Vilsona da objavi rat protiv Nemačke. Kada se obratio Kongresu, predsednik je bio svestan da Nemačka nije počinila nikakvu akciju protiv Sjedinjenih Država koja bi opravdala proglašavanje rata ... Ovaj autor je u to vreme znao da je predsednik Vilson bio svestan pomenutog u tom trenutku ...

Dame i gospodo, ovo što ste čuli je bio odlomak iz rukopisa “Skrivena tiranija”, jevrejskog autora Bendžamina H. Fridmana. U našem sledećoj emisiji programa “Glasovi američkog disidenta” ćemo nastaviti sa daljim zapanjujućim otkrićima g-dina Fridmana u vezi tajnih akcija ove moćne elite.

Hoćete li nam pomoći u našem patriotskom poslu? Amerikanci su apatični i zbunjeni zato što su pogrešno informisani i ne shvataju prirodu tiranije koja uništava našu zemlju i naš način života. Mi se jedini od patriotskih grupa usuđujemo da kažemo celu istinu koju američki narod treba da čuje. Vi ipak možete istinski doprineti budućnosti vaše dece i vaših unuka i bezbrojnih generacija koje tek treba da se pojave, time što ćete podržati ovaj program – nećemo ni diskutovati neprocenjivo znanje koje vi i vaši prijatelji i porodica možete dobiti.

Ovaj program ipak nije besplatan. Mi smo u potpunosti zavisni od podrške patriota poput vas, koja nam omogućuje nastavak emitovanja. Za emitovanje ovog programa je svake nedelje potrebno platiti mnogo novca. Velika suma novca je takođe potrebna i za objavljivanje jedinstvenih knjiga koje nudimo, koje zbog smrtonosnog delovanja cenzure u ovoj zemlji nisu dostupne ni na jednom drugom mestu. Mi imamo listu knjiga od vitalnog značaja koje bi hteli da objavimo, ali, da bi to učinili moramo sačekati dok ne budemo imali dovoljno novca na raspolaganju. Po mom mišljenju, knjiga Bendžamina Fridmana, koja je odavno rasprodata, zaslužuje da ponovo izađe na svetlo dana. Ako nam pomognete poklanjajući nam ove nedelje 22 ili više dolara, poslaću vam kopiju naše najnovije video-kasete koja predstavlja Dr Viljema Pirsa, predsednika Nacionalnog Saveza i čestog sagovornika u ovom programu. U ovom jednočasovnom televizijskom programu u boji, ranije ove godine uživo emitovanom iz Ričmonda, u Virdžiniji, Dr Pirs zalazi u dubinu političkih i socijalnih tema koje se tiču belih Amerikanaca, i odgovara na vrlo raznovrsna pitanja gledaoca postavljena u toku emisije. Mi nudimo ovu video-izdanje kao našu Radio-Ponudu Broj 26, za bilo koju donaciju od 22 ili više dolara na ime: “National Vanguard Books, Department R, PO Box 90, Hillsboro WV 24946 USA”. Kada nam pišete, setite se da spomenete oznaku ove stanice i da zatražite Radio-Ponudu Broj 26. Bićemo spremni da vas uslužimo. Hoćete li biti tu za nas dok još imamo slobodu da govorimo? Do sledećeg emitovanja, Kevin Alfred Strom vas podseća da jednaki ljudi nisu slobodni.

Program od 22-og oktobra 1994. godine

Danas nastavljamo sa zadivljujućim otkrićima jednog od najfascinantnijih pojedinaca 20-tog veka, čoveka čije sećanje i pisana dela su gotovo potpuno izbrisana iz svesti najvećeg dela Amerikanaca. Govorim o Bendžaminu H. Fridmanu, čoveku koji je od vremena I Svetskog rata do 1946. godine bio član jevrejske finansijske vrhuške koja je u toku ovog perioda podsticala i finansirala komunističke revolucije, rušila američku vladu i slala američke momke da umru u ratovima vođenim za postizanje cionističkih i komunističkih ciljeva.

Bendžamin H. Fridman je, radeći za Ameriku, bio pobunjenik. Njegova priča zaslužuje da bude ispričana. Jevrejskog porekla, on ne može biti etiketiran kao antisemita. Dalje, kao bogataš i svedok tajnih mahinacija američkih neprijatelja, njegovi uvidi su od najveće vrednosti za sve koji će biti u stanju da shvate kako je Amerika pala tako nisko.

U našoj poslednjoj emisiji smo opisali njegova otkrića o tome kako je organizovana jevrejska zajednica manipulisala Vudrou Vilsonom u cilju uvođenja Amerike u I Svetski rat. Kada je u toku tog rata Britanska Imperija dospela u očajnu situaciju, cionistički Jevreji su pred britanskom vladom postavili mamac mogućnosti korišćenja svog uticaja u Sjedinjenim Državama da uvedu Ameriku u rat na britanskoj strani. Njihova cena je bila britansko obećanje da će posle rata ustupiti Palestinu Cionistima. Koristeći svoju upoznatost sa prljavim slučajem preljube iz prošlosti Vudrou Vilsona, prisilili su ga da postavi Jevreja u Vrhovni Sud Sjedinjenih Država i da pošalje stotine hiljada mladih američkih vojnika da budu osakaćeni i ubijeni u ratu koji ni na koji način nije bio povezan sa interesom Sjedinjenih Država. Nastavimo sada sa ovim otkrićima čoveka koji se nalazi iza pozornice i time je u prilici da zna za mahinacije koje se tamo odvijaju. Slede reči Bendžamina H. Fridmana:

U vezi proglašavanja rata protiv Nemačke od strane Sjedinjenih Država, g-din Vinston Čerčil je u razgovoru sa jednim istaknutim urednikom, objavljenim 1936. godine u “Skribnerovom komentatoru”, rekao ...

"Amerika je trebalo da na svesti ima svoje sopstvene poslove i da ostane izvan Svetskog rata. Da niste ušli u rat, Saveznici bi sklopili mir sa Nemačkom proleća 1917. godine.”

U nemačkoj ponudi mira Velikoj Britaniji se nisu tražile nikakve naknade niti odštete. Nemačka se ponudila da obnovi teritorijalni status i političku nezavisnost svih zemalja sa kojim je Velika Britanija bila u ratu, u onom obliku koji je postojao avgusta 1914. godine, kada je počeo rat u Evropi. Nemačka nije zahtevala nikakvu korist za sebe.

Nemačka mirovna ponuda od oktobra 1916. godine je bila predočena Britanskom Ratnom Kabinetu. Nemačka ... mirovna ponuda je zahtevala samo jedan potpis i rat bi bio završen. Velika Britanija bi ovo brzo prihvatila ... da se nije umešala Svetska Cionistička Organizacija ...

Kada se Britanski Ratni Kabinet odlučio da prihvati nemačku mirovnu ponudu od oktobra 1916. godine, Svetska Cionistička Organizacija je ponudila da će, ako Velika Britanija, posle nemačkog poraza, obeća talmudskim Jevrejima širom sveta Palestinu kao kompenzaciju, uvesti Sjedinjene Država u rat u Evropi kao saveznika Velike Britanije ...

Pritisak talmudskih Jevreja u Londonu i Njujorku je doneo rezultate. Predsednik Vilson je po ovom pitanju imao malo izbora. On je bio zatočenik okolnosti svog ranijeg života koje se više nisu mogle promeniti. Njegovo obraćanje Kongresu 2. aprila 1917. godine je odlučilo sudbinu sveta.

... Nemačka je ove aktivnosti prihvatila kao prevaru talmudskih Jevreja ...

Talmudski Jevreji su obećali Nemcima pobedu, da bi im onda zaboli nož u leđa ...

Kajzer je obezbedio Svetskoj Cionističkoj organizaciji prostorije u Berlinu za centar njihove svetske organizacije. Kajzer, njegova porodica i vladini službenici su sve vreme u sve većoj meri pomagali Teodora Hercla (Napomena: Teodor Hercl, 1860-1904. godine, je bio osnivač modernog Cionizma i vođa Svetske Cionističke Organizacije. – primedba urednika). Nemačka je pružila talmudskim Jevrejima mogućnosti koje nisu postojale u drugim evropskim zemljama. Sam Kajzer je uredio lični susret između sultana Otomanskog carstva i Teodora Hercla.

Berlinski "Blajhroder end Kompani” su generacijama bili lični bankari Kajzerove porodice. Oni su bili talmudski Jevreji. Hamburški “Varburg end Kompani” su bili najveći svetski trgovački bankari. Oni su bili talmudski Jevreji. Šef “Džerman Dženeral Elektrik Kompani”, tada najvećeg industrijskog preduzeća na svetu, je bio talmudski Jevrej.

Mišljenje Nemaca prema talmudskim Jevrejima u Nemačkoj i širom sveta se umnogome pogoršalo posle zabadanja noža u leđa oktobra 1916. godine ...

Talmudski Jevreji širom sveta su učinili loše odnose još gorim 7. avgusta 1933. godine, kada su objavili svoj sveti rat, koji treba da uništi nemačku naciju uništavanjem njene izvozne trgovine, na kojoj se upravo zasnivao njen opstanak. Pod vođstvom g-dina Semjuela Untermejera, talmudski Jevreji celog sveta su proglasili bojkot sve nemačke robe i usluga. Tražili su da se njihovi hrišćanski prijatelji pridruže njihovom svetskom bojkotu ...

G-din Semjuel Untermejer je jula 1933. godine u Amsterdamu organizovao Međunarodnu konferenciju o bojkotu. On je tom prilikom izabran za predsednika Svetske Jevrejske Ekonomske Federacije ...

“Njujork Tajms” je u svom broju od 7. avgusta 1933. godine objavio deklaraciju talmudskih Jevreja o njihovom svetom ratu protiv Nemačke. Tri stupca ovog izdanja su bila posvećena g-din Untermejerovom obraćanju naciji iz studija “Kolumbija Broudkasting Kompani” one noći kada je stigao kući iz Evrope. G-din Untermejer je između ostalog izjavio:

“Sveti rat u koji smo ubačeni ... je rat koji mora biti vođen bez pauze ... "

"Jevreji su aristokrate sveta ... "

“ ... (Ovaj) ekonomski bojkot sve nemačke robe, transportnih i drugih usluga ... je naše jedino istinski efikasno oružje ... vraćanja razuma nemačkom narodu uništavanjem njegove izvozne trgovine, od čega upravo zavisi njegov opstanak ... prisilićemo ih da nauče ... zakucaćemo poslednji ekser u mrtvački kovčeg ... “

Ova izjava je data 7. avgusta 1933. godine, kada u celoj Nemačkoj nijednom talmudskom Jevreju nije bila taknuta ni dlaka na glavi. Nemačka je pala u depresiju koju je teško opisati u nekoliko reči, nemački izvozni poslovi su, kao nekom magijom, iznenada zaustavljeni. Talmudski Jevreji su se nadali da će na taj način zaustaviti Nemce da govore o tome zbog čega su izgubili rat.

Poznati rabin Moris R. Perlman, poglavar britanskog odeljenja Svetskog Jevrejskog Kongresa je, prema izveštaju “Toronto Ivning Telegrama” od 26. februara 1940. godine, pred kanadskom publikom izjavio da je Svetski Jevrejski Kongres sedam godina u ratu sa Nemačkom.

Predsednik Ruzvelt je bio zatočenik talmudskih Jevreja od vremena kada je otišao u Albani kao guverner savezne države Njujork. ... Predsednik Ruzvelt je uveo Sjedinjene Države u II Svetski rat.

Nemačka i Poljska su se dogovorili o formuli koja bi dala Nemačkoj pristup preko Koridora Dencig. Predsednik Vilson je 1919. godine stvorio Koridor Dencig koji je razdvajao Nemačku na dve polovine ... između njih se nalazio uski komad nemačke teritorije date Poljskoj ... u nameri da se Nemačka zadrži slabom ... na podsticaj talmudskih Jevreja na Mirovnoj konferenciji u Versaju ...

Prelazak Koridora Dencig iz zapadne Nemačke u istočnu Nemačku ili obratno je bio poput putovanja iz jedne u drugu zemlju. Zbog neudobnosti, odlaganja i drugih neprilika, Nemačka i Poljska su na kraju izradili prihvatljivi dogovor za obe strane, koji je eliminisao većinu nemačkih orimedbi na Koridor Dencig. Došli su do osnove koja je služila tome da odvrati Nemačku od agresivnije akcije.

Adolf Hitler je u to vreme bio šef nemačke vlade. Talmudski Jevreji celog sveta su se suprotstavljali mirnom dogovoru između Nemačke i Poljske u vezi postojeće situacije sa Koridorom Dencig. Neograničene mogućnosti saobraćanja između zapadne i istočne polovine Nemačke bi ubrzo ponovo od Nemačke stvorili najmoćniju zemlju sveta. Talmudski Jevreji širom sveta su se užasavali takve pomisli.

Kratko vreme pre nego što je dogovor sa Nemačkom trebalo da bude potpisan, Poljska je u tajnosti potpisala sporazum sa Velikom Britanijom, koji je nosio datum 25. avgust 1939. godine. Velika Britanija je u tom sporazumu pristala da će ubrzati vojnu pomoć Poljskoj ... ako Nemačka napadne Poljsku. Sa takvom garancijom datom od strane Velike Britanije, Poljska je prekinula pregovore sa Nemačkom. Nemačka nije shvatila razlog iznenadne promene mišljenja Poljske i odlučila je da nastavi dalje sa onim što je već dogovoreno sa Poljskom. To je bio početak II Svetskog rata.

Velika Britanija je svesno prevarila Poljsku kada joj je obećala vojnu pomoć ... Velika Britanija nije mogla da dođe i pomogne Poljskoj i znala je to kada je ponudila vojnu pomoć.

Neobjašnjivi poljski prekid pregovora sa Nemačkom, pre završetka dogovora o Koridoru Dencig, je doveo do toga da se nemačke trupe pomere u ovaj koridor bez dogovora sa Poljskom. Velika Britanija je tačno znala šta će se dogoditi u tom slučaju, da će to značiti početak II Svetskog rata. Ostatak je istorija. Svetski talmudski Jevreji su toplo pozdravili rat protiv Nemačke 1939. godine ...

Predsednik Ruzvelt je, kako bi zadovoljio talmudske Jevreje u Sjedinjenim Državama, uradio sve što je mogao kako bi uveo Sjedinjene Države u rat u Evropi. Nemačka je iz iskustva u I Svetskom ratu naučila da bi se ulazak Sjedinjenih Država u rat u Evropi 1939. godine pokazao podjednako katastrofalan po Nemačku ... Iskazala je izvanrednu opreznost kako ne bi pružila Sjedinjenim Državama opravdanje da, u skladu sa međunarodnim zakonom, proglasi rat protiv Nemačke. Ta situacija je predstavljala problem za predsednika Ruzvelta.

Predsednik Ruzvelt je odlučio da, ako bi mu bilo nemoguće da uđe u rat u Evropi kroz prednja, on će u taj rat ući kroz zadnja vrata. Ulazak kroz zadnja vrata je značio ulazak preko Japana.

... Nemačka i Japan su imali sporazum po kojem bi, kada bi bilo Nemačka bilo Japan bili napadnuti od strane neke treće sile, ona zemlja koja nije bila napadnuta bila automatski u ratu sa tom trećom silom. Predsednik Ruzvelt je nameravao da provocira Japan, tako da Japan napadne Sjedinjene Države. Japan je decembra 1941. godine napao Perl Harbur. Sjedinjene Države su odmah proglasile rat protiv Japana i automatski su bile u ratu i sa Nemačkom.

Lični dnevnik poštovanog g-dina Henri L. Stimsona i svi njegovi radovi se nalaze u biblioteci Jejl Univerziteta. G-din Stimson je svaki dan svojim rukopisom unosio u lični dnevnik najvažnije događaje u svom životu tog dana. On je bio predsednik Ruzveltovog Ministarstva Rata. Uprkos snažnih protesta prijatelja predsdnika Ruzvelta, dnevnik g-dina Stimsona je uveden kao dokaz u istraživanje japanskog napada na Perl Harbur, koje je sproveo Senat Sjedinjenih Država.

G-din Stimson je 25. novembra 1941. godine, dve nedelje pre japanskog napada na Perl Harbur, rekao da je predsednik Ruzvelt, na sastanku tog jutra sa članovima svog kabineta u Beloj Kući, rekao prisutnima da je želeo da dođe do rata sa Japanom, ali da nije hteo da se dogodi da Sjedinjene Države ispale prvi hitac.

... Predsednik Ruzvelt je savetovao Japan da više neće moći da od Sjedinjenih Država kupuje stari čelik ili naftu. Japan je bio usred rata sa Kinom. Bez starog čelika i nafte ne bi bio u stanju da nastavi taj rat. U pogledu i jednog i drugog je bio u potpunosti zavisan od Sjedinjenih Država ... Predsednik Ruzvelt je svesno isprovocirao Japan da napadne Sjedinjene Države.

Predsednik Hari S. Truman je u velikoj meri doprineo očajnoj situaciji u kojoj se Sjedinjene Države danas nalaze na Bliskom Istoku kada je kao suverenu državu priznao oružani ustanak u Palestini pri kojem je, u okviru zavere koju su organizovali talmudski Jevreji razasuti po svetu, 800.000 naoružanih stranih državljana prebačeno u Palestinu. Predsednik Truman je 1946. godine patio od patološke obsesije da na svaki način mora biti izabran za predsednika i 1948. godine.

G-din Klark M. Kliford [Napomena urednika: Klark M. Kliford, rođen 1907. godine, advokat (“Kliford end Varnke”) i umorni stari vladin ratni konj, je bio arhitekt Trumanove izborne kampanje 1948. godine i čvrsti pristalica priznavanja Izraela. On je takođe bio i ko-autor Akta o Nacionalnoj Sigurnosti, koji je delo Centralne Obaveštajne Agencije (“CIA”); organizovao je smenu Ajzenhauerove i dolazak Kenedijeve administracije; takođe je, pre nego što ga je 1991. godine nasledio Nikolas Kacenbah, bio predsednik “Frst Amerikan Benkšers”, povezanih sa ozloglašenom “Bankom za kredit i međunarodnu trgovinu” (“BCCI”). Dva puta je pravno branio “BCCI”; 1978. godine protiv “SEC” u vezi preuzimanja “Finanšl Dženeral Benkšers” od strane “BCCI”; i 1989. godine protiv, sa drogom povezanih, optužbi za pranje novca u Floridi. U drugom pomenutom slučaju, “BCCI” je platio kaznu od 15 miliona dolara; Klifordov predujam je iznosio 45.3 miliona dolara. 29. jula 1992. godine, državna velika porota je po deset tačaka optužila Kliforda za njegovu uključenost u slučaju povezanom sa “BCCI”.], ministar odbrane pod predsednikom Lindonon B. Džonsonom, je u velikoj meri zaslužan za priznavanje države Izrael od strane Sjedinjenih Država, 14. maja 1948. godine. G-din Elijahu Epštajn, predstavnik Jevrejske Agencije u Vašingtonu 1948. godine, je ovo ispričao u članku na tri strane jubilarnog broja (10-godišnjica) londonskog “Džuiš Hronikl” ... slaveći osnivanje države Izrael.

G-din Kliford je nesumnjivo bio nestrpljiv u nameri da pomogne, pošto se predsednik Truman poverio svoji bliskim prijateljima da je hteo da prizna cionističku državu u toku prvog sata po njenom rođenju, što je i učinio. Država Izrael je zvanično proglašena u Tel Avivu u ponoć 14. maja 1948. godine. Predsednik Truman ju je priznao jedanaest minuta posle ponoći.

Posle svega, Truman je rekao ovom autoru da više nije želeo da sa njim nastavi diskusiju o cionističkom pitanju. Napisao je autoru ovog rada da je prepustio celo palestinsko pitanje poštovanom Dejvidu Najlsu. Talmudski Jevreji su bili spremni da ostvare svoj deo pogodba sa predsednikom Trumanom ... Iako su šanse predsednika Trumana na izborima bile 20 prema 1 protiv njega, Truman se, uz pomoć nevidljivog i nepobedivog cionističkog političkog parnog valjka koji uvek donosi pobedu svojim kandidatima, uz mnogo pompe vratio kući kao pobednik nad guvernerom Djuijem.

Predsednik Truman nije samo koristio moć i prestiž Sjedinjenih Država da bi naterao Ujedinjene Nacije da priznaju državu Izrael kao miroljubivu naciju ... već je i, u cilju osnaživanja ove države, snadbeo talmudske Jevreje sa više biliona dolara poreskih obveznika Sjedinjenih Država.

Kada je došao dan za izglasavanje priznavanja države Izrael, nedostajala su im dva glasa.

Postojeći plan je skoro propao. G-din Čarls H. Silver je hitno angažovao kardinala Spelmana da napravi dva putovanja u Južnu Ameriku i promeni ishod glasanja tamošnjih zemalja u Ujedinjenim Nacijama ...

11. juna 1964. godine, svetske novine su objavile g-din Silverovo priznanje tajne koju sam čuvao petnaest godina. Tajna koju su čuvali kardinal Spelman i g-din Silver je bilo to što je g-din Silver poslao kardinala u Južnu Ameriku kako bi pomogao ostvarenju interesa njujorških talmudskih Jevreja ...

Ovaj autor je dvadeset i pet godina bio blizak prijatelj kardinala Spelmana. Kardinal se pre nekoliko godina poverio ovom autoru da oseća da je počinio nepopravljivi greh učestvujući u zaveri talmudskih Jevreja ... da se država Izrael izabere kao član Ujednjenih Nacija. Usred krvave borbe na Srednjem Istoku u junu 1967. godine, kardinal Spelman je rekao ovom autoru, pošto je ostao sam sa njim u njegovoj radnoj sobi, da se osećao lično odgovornim za sve izgubljene živote u invaziji države Izrael na Ujedinjenu Arapsku Republiku i Siriju 1967. godine.

Slušali ste reči jevrejskog autora Bendžamina H. Fridmana, nekoliko odlomaka iz njegovog dela “Skrivena tiranija”, kojeg nije lako naći. G-din Fridman, koji je rođen 1890. godine, je više decenija bio svedok cionističkih mahinacija na najvišem nivou, ali je, posle judeo-komunističke pobede 1945. godine, postao zgađen izigravanjem zakona od strane pripadnika njegove rase, pa je raskinuo sa jevrejskom elitom i potrošio značajan deo svog nezanemarljivog bogatstva u pokušaju da donese Amerikancima istinu. Ako ste zainteresovani zbog čega ovaj jevrejski autor, Bendžamin Fridman, neprekidno koristi termin talmudski Jevreji, moraćete da pogledate našu sledeću emisiju.

Hoćete li, molim vas, podržati naše napore da predstavimo američkom narodu ove skrivene istine?

Amerika je danas okupirana nacija, žrtva nemilosrdnih tuđinaca čije aktivnosti smo danas detaljno opisali. Kao rezultat kontrolisanja naših institucija i naših medija od strane ovih tuđinaca, Amerikanci su prisiljeni da prihvate moralni kod kojeg se kao dobro smatra sve što vodi uništenju naše rase, i kao zlo se smatra sve što vodi ka našem opstanku. Suočeni smo sa hitnom situacijom i moramo se ujediniti da bi se ostvarilo preživljavanje naše vrste i nacije za koju su naši preci krvarili i umrli.

Naša jedina šansa za uspeh je da zabrinuti Amerikanci koji čuju moj glas, koji znaju da je naša nacija već mnogo godina na pogrešnom putu, dođu do nas i iskoriste prilike za patriotsko obrazovanje i akciju koje nudimo. Prozor istinske slobode govora, koji je otvoren 1776. godine, bi se ubrzo mogao zatvoriti ako sadašnji vladari Amerike nastave istim putem. Ako se to dogodi, onda će sav patriotski otpor morati da bude podzemni pokret otpora. Ako sada ne učinite ništa, koliko je verovatno da ćete to učiniti kada Gvozdena Zavesa bude potpuno spuštena? Tražim od svih onih koji su izgrađeni od materijala iz kojeg je oblikovana ova nacija da mi još danas pišu i pridruže se našem krstaškom ratu za istinu.

Uprkos činjenici da je naša nacija pobledela od krvi date u vidu strane pomoći Izraelu, novom komunističkom Haitiju i komunističkoj Južnoj Africi i drugim stranim tiranijama; uprkos činjenici da je naš narod demoralisan svakodnevnim anti-belačkim propagandnim lažima na svojim televizijskim stanicama i svojim novinama, koje traju preko 25 godina; uprkos činjenice da je breme podrške rastućoj ne-beloj nižoj klasi odnelo američkom narodu toliku količinu novca da bi se od njega moglo kupiti i ponovo izgraditi 500 najvećih korporacija u zemlji; uprkos svega ovog, genije i mukotrpan rad naših ljudi je stvorio najnapredniju civilizaciju na našoj planeti i, koliko znamo, možda i u celom univerzumu. Zamislite šta bi mogli postići kada bi ponovo zadobili našu slobodu, slobodu da budemo ono što jesmo.

Napustiću vas sa ovom mišlju. Mi smo u stanju da dostignemo takvu budućnost. To zavisi od vas. Ako dobijete obrazovanje i probudite i druge koje poznajete, učinićete da takva moguća budućnost postane stvarnost. Naravno, ako ste zadovoljni sa sadašnjom situacijom u našoj naciji, onda nije potrebno da činite bilo šta. Oni od vas koji su i dalje sa mnom, vas pitam da večeras zatražite našu Radio-Ponudu Broj 4. Ona odgovara univerzitetskom kursu iz istorije i moderne političke i socijalne realnosti. Jedan od naših novih pristalica mi je napisao i rekao da je, pošto je primio ovu knjigu, našao da je ona u većoj meri prosvetljujuća od svih diplomskih i post-diplomskih kurseva iz istorije i političkih nauka zajedno. Knjiga o kojoj govorinm se zove “Najvažniji radovi ‘Napada’ i ‘Nacionalne predstraže’” i predstavlja kolekciju najvažnijih članaka iz naših patriotskih novina u toku perioda od preko dvanaet godina. Ovo nije obična knjiga. Njenih 217 ilustrovanih stranica veličine dnevnih novina su pune precizno dokumentovanih činjenica koje neprijatelji naše nacije definitivno ne žele da pročitate. Ako imate hrabrosti da istražite ono što je bio naš životni rad iznošenja činjenica na svetlost, onda pošaljite poklon od 25 ili više dolara i tražite našu Radio-Ponudu Broj 4. Time ćete omogućiti da naš program nastavi emitovanje. Naša adresa je: “National Vanguard Books, Department R, PO Box 90, Hillsboro WV 24946 USA”. Kada nam pišete, setite se da spomenete oznaku ove stanice i da zatražite Radio-Ponudu Broj 4.

Do sledećeg puta, Kevin Alfred Strom vas podseća da sloboda nije ostvarena.

Program od 29-og oktobra 1994. godine

Dobrodošli u treći i poslednji deo naše serije zapanjujućih otkrića našeg čoveka unutar snaga koje uništavaju Sjedinjene Američke Države, čoveka koji je raskinuo sa tim snagama i otkrio njihove mahinacije, jevrejskog finansijera i pisca, Bendžamina H. Fridmana.

Sledili smo otkrića g-dina Fridmana iz njegovog rasprodatog rukopisa "Skrivena tiranija" u kojem se detaljno opisuju metode uz pomoć kojih su sedam predsednika Sjedinjenih Država – Vilson, Frenklin Ruzvelt, Truman, Ajzenhauer, Kenedi, Džonson i Nikson – izdali američki narod cionističkim interesima. Setite se da je Bendžamin Fridman bio više od istoričara koji istražuje ove činjenice među suvoparnim dokumentima jučerašnjice – on je bio učesnik te istorije, i lično je poznavao cionističke vođe i svih sedam predsednika čije aktivnosti je zabeležio. Danas nastavljamo sa ovim važnim dokumentom na istom mestu na kojem smo ga napustili u prošloj emisiji. Dok slušate ove reči, setite se da je ovaj dokument napisan 1971. godine. Slede reči Bendžamina H. Fridmana:

Priča o tome kako je predsednik Dvajt D. Ajzenhauer lagao Sjedinjene Države u vezi očajnog položaja u kojem se S.A.D. danas nalaze na Srednjem Istoku nije previše složena. Talmudski Jevreji u Sjedinjenim Državama su izvršili pritisak na predsednika Ajzenhauera u vezi finansiranja ... Združena Rezolucija Kongresa 117 od 5. januara 1957. godine. Predsednik Ajzenhauer je manje od novorođenog deteta znao o tome šta je onda radio. Ovom autoru je bilo žalosno da svedoči tome kako su talmudski Jevreji, nesposobni da uglačaju svoje cipele, figurativno rečeno, gurali unaokolo velikog generala.

Predsednik Ajzenhauer je uvek bio prijateljski nastrojen prema autoru ovog dela. Sreo ga je kod g-dina Tomasa B. Votsona starijeg, koji ga je razmatrao kao predsedničkog kandidata ispred Demokratske partije. G-din Votson je bio osnivač “Internešonal Biznis Mašins Kompani". U to vreme je rekao ovom autoru da je verovao da bi general Ajzenhauer kao civil mogao biti veliki predsednik.

Kao predsednik Sjedinjenih Država, general Ajzenhauer je bio veran pristalicama talmudskih Jevreja, čije prijateljstvo je negovao među prvima u Evropi, za vreme svojih političkih aktivnosti u Nemačkoj posle kraja II Svetskog rata ... Talmudski Jevreji su znali da bi, kao predsednik Sjedinjenih Država, general Ajzenhauer u njihovim rukama bio poput gline u rukama grnčara.

1956. godine je delovalo da će doći do promene u vladama zamalja Srednjeg Istoka. Cionistička nezakonita okupacija Palestine je i dalje trajala. Stanovnici zemalja Srednjeg Istoka su bili sve nemirniji. Talmudski Jevreji su shvatili da se nešto mora učiniti kako bi se ovaj nemir utišao. Predsednik Ajzenhauer im je učinio uslugu ...

Liban je srce političke aktivnosti Srednjeg Istoka. Kako bi sasekli takve aktivnosti u korenu, uzimajući u obzir domaće stanovništvo koje teži nezavisnosti od dominacije talmudskih Jevreja, ovi Jevreji su se dogovorili sa Ajzenhauerom da on okupira Liban sa 14.000 vojnika, uz stacioniranje Šeste Flote na obali. Da bi ovo bilo pravno valjano, talmudski Jevreji su izdejstvovali da Kongres donese Združenu Rezoluciju, sličnu kongresnoj Rezoluciji Tonkin Bej, uz pomoć koje je legalizovan rat u Vijetnamu.

Predsednik Ajzenhauer ... je zadovoljio Jevreje u Sjedinjenim Državama o trošku poreskih obveznika S.A.D. Takođe je upozoravao nacije Srednjeg Istoka da ne pokušavaju da povrate Palestinu, zauzetu od strane Cionista ...

On je ... imao konzorcijum sastavljen od najpametnijih talmudskih Jevreja unutar Ministarstava za inostrane poslove, odbranu i pravdu, koji je pripremio Združenu Rezoluciju. Cilj nejasnog jezika kojim je ova rezolucija bila napisana je bio prikriti, umesto objasniti, njenu svrhu. Svrha je bila imati takvu Združenu Rezoluciju koja bi omogućila predsedniku Ajzenhaueru da upotrebi oružane snage i mornaricu Sjedinjenih Država kao pomoć i podsticaj cionističkim lopovima da zadrže svoj pokradeni plen, bez potrebe da se od Kongresa zatraži da objavi rat.

Svaka reč koju je predsednik Ajzenhauer braneći lopove pri njihovoj okupaciji Palestine je bila laž koja je doprinosila očajnoj situaciji u kojoj se Sjedinjene Države danas nalaze ...Talmudski Jevreji u S.A.D. su mogli da kamufliraju svoju nezakonitu agresiju na Srednjem Istoku iza glamura priče o Ajzenhaueru kao o velikom ratniku.

Priča o tome kako je predsednik Džon F. Kenedi lagao Sjedinjene Države u vezi očajne situacije u kojoj se Sjedinjene Države danas nalaze na Srednjem Istoku je veoma uznemirujuća. Budućnost predsednika Kenedija je bila vrlo nesigurna pošto je 25. avgusta 1960. godine skrenuo sa pravog i uskog puta koji je sledio ceo svoj život.

On nije mogao izbeći posledice svoje izdaje visokih principa kojima je nameravao da posveti svoj život. Predsednik Kenedi je popustio pred mamcem talmudskih Jevreja koji su mu obećali da će ga uvesti u Belu Kuću kao predsednika Sjedinjenih Država.

23. avgusta 1960. godine, u zgradi Senata S.A.D. u Vašingtonu, predsednik Kenedi, koji je u to vreme bio senator, je dao ovom autoru kopiju govora koji će održati u Njujorku, 25. avgusta 1960. godine. U toj kopiji govora koju je vaš autor dobio ... predsednik Kenedi je, između ostalog, rekao:

“Izrael je ovde da bi tu i ostao ... Izrael će izdržati i procvetati i Demokratska Partija ima posebnu dužnost ... predsednik Truman je prvi priznao novu državu Izrael i dodelio joj određeni položaj u svetskim odnosima ... Moja je nada i zavet da nastavim ovu Demokratsku tradiciju ... ako Demokratska platforma ima bilo kakvo značenje, onda Bela Kuća mora preuzeti vođstvo ... američka intervencija ... sada neće biti laka ... predlažem da kažemo kristalno jasno ... da ćemo delovati brzo i odlučno ... garantujemo da ćemo delovati sa svom neophodnom snagom i brzinom ... “

Senator Kenedi je obećao talmudskim Jevrejima da će kao predsednik Sjedinjenih Država poslati sinove, muževe i braću domaćeg stanovništva S.A.D. da se bore u Palestini ... da pomognu i podstaknu lopove da zadrže ukradeni plen.

Ovaj autor je prvi put sreo predsednika Kenedija u kancelariji njegovog oca na Park Aveniji 230, u Njujorku, u novembru 1946. godine, dan pošto je prvi put izabran za kongresmena. Posle konferencije na kojoj je i vaš autor bio prisutan, ambasador Džozef Kenedi i ambasadorov saradnik, sudija Lendis, su se u ambasadorovoj privatnoj kancelariji konsultovali sa njim u vezi situacije na Srednjem Istoku, koja je nedavno pokazala svoje ružno lice u Ujedinjenim Nacijama.

Vrata kancelarije su se iznenada širom otvorila i ušao je novi kongresmen. Kongresmen Kenedi je bio na putu iz Bostona za Vašington i uleteo je u kancelariju svog oca pun entuzijazma. Ambasador Kenedi je upoznao ovog autora sa novim kongresmenom i savetovao svog sina da bi mu bilo dobro sa ostane u kontaktu sa njim radi informacija u vezi palestinskog pitanja koje će mu uskoro biti potrebne.

Ambasador je još neko kraće vreme diskutovao o pomenutom pitanju sa prisutnim osobama. Kongresmen se izvinuo, pošto je morao da ode i kasnije uhvati voz za Vašington. Ovaj autor je pozvao kongresmena na ručak, što je on prihvatio. Posle ručka, kongresmen Kenedi je pozvao autora da, ako nema drugih obaveza, krene sa njim vozom za Vašington. On je pristao i otišao u Vašington sa kongremenom.

Od tog dana u novembru 1946. godine pa sve do 23. avgusta 1960. godine, vaš autor je video kongresmena, kasnije senatora, nebrojeno mnogo puta u njegovoj kancelariji u Vašingtonu i u Njujorku. Bio je srećan da upozna senatora Kenedija sa palestinskim pitanjem. Bez ikakve sumnje, ubrzo je bilo svega nekoliko ljudi na svetu koji su po ovom pitanju bili bolje informisani od senatora Kenedija.

U toku četrnaest godina, ovaj autor je imao čast da uživa poverenje predsednika Kenedija koji nikad nije propustio priliku da kaže koliko ceni interesovanje vašeg autora za njegovu karijeru. Predsednik Kenedi je takođe cenio i prijateljstvo koje je autor iskazivao prema njegovom ocu, ambasadoru Kenediju. Ambasador Kenedi je bio ucenjivan od strane predsednika Ruzvelta, koji je rekao ambasadoru da ne napiše knjigu koju je ambasador planirao da uradi. Zbog širenja onoga što je 1938. godine Nevil Čemberlen u Londonu rekao ambasadoru Kenediju, predsednik Ruzvelt je smenio Kenedija sa mesta ambasadora u Velikoj Britaniji.

... Nevil Čemberlen mu je rekao da Sjedinjene Države i svetski talmudski Jevreji prisiljavaju Veliku Britaniju da uđe u ... rat. U tom razgovoru 1938. godine mu je rekao i da Velika Britanija nema sa čim da se bori protiv Nemačke, i da ne bi trbalo da rizikuje sa ulaskom u taj rat ...

Predsednik Ruzvelt je opozvao ambasadora Kenedija kako bi ga time utišao. Ambasador je planirao ... da napiše knjigu u kojoj će ispričati ono što mu je poznato ... Pošto se Kenedi vratio u Sjedinjene Države, predsednik Ruzvelt ga je pozvao ... Rekao mu je ... da je čuo da je ambasador Kenedi planirao da napiše knjigu za koju mu je zatraženo da ne bude napisana.

Posle neprijatnog susreta sa predsednikom Ruzveltom u Vašingtonu, pošto je opozvan iz Londona zato što se usudio da raširi ono što mu je Čemberlen rekao o talmudskim Jevrejima, životna ambicija ambasadora Kenedija je bila da vidi jednog od svojih sinova u Beloj Kući, kao predsednika Sjedinjenih Država.

Priča o tome kako je predsednik Lindon Bejns Džonson lagao Sjedinjene Države u vezi očajne situacije u kojoj se Sjedinjene Države danas nalaze na Srednjem Istoku nije naročito duga. On započinje sa tim kako je kongremen Ed Goset iz Vašingtona pozvao telefonom ovog autora, koji se tada nalazio u Njujorku, da odmah dođe u Vašington. Kongresmen Goset je bio član Predstavničkog Doma iz Amarilja, u Teksasu.

On je bio uzbuđen kada je dan ranije Vojni Komitet Senata bez javne diskusije imenovao Anu M. Rozenberg za pomoćnika ministra odbrane ...

Kongresmen Gaset je odveo ovog autora u kancelariju senatora Džonsona i objasnio mu razlog dolaska. Senator Džonson je bio član Vojnog Komiteta Senata ... On je bio veoma zainteresovan da sazna sve o vezama Ane Rozenberg sa komunistima.

Džonson je pitao vašeg autora da li bi on hteo da mu pomogne u daljem istraživanju ovog pitanja time što će otkriti komunistu koji je poznavao Anu Rozenberg. Pošto se autor vratio tog dana u Njujork, ukazao je na molbu senatora Džonsona svom advokatu, g-dinu Halamu Ričardsonu. Posle nekoliko sati, g-din Ričardson je došao do imena g-dina Ralfa de Sole, značajnog komuniste, glavnog čoveka za fotografisanje dokumenata u komunističkim organizacijama Sjedinjenih Država.

... Pri susretima sa senatorom Džonsonom, ovaj autor je imao priliku da sa njim diskutuje palestinsko pitanje. Senator Džonson je bio vrlo zainteresovan za ovo pitanje. Ono je bilo veoma značajno za Vojni Komitet Senata ...

Kao predsednik Sjedinjenih Država, predsednik Džonson je bio svestan mogućnosti oružanog konflikta na Srednjem Istoku, u kojem bi i S.A.D. mogle biti uključene. Džonson je shvatio moć koju talmudski Jevreji imaju u Sjedinjenim Državama i u Ujedinjenim Nacijama. Jedan od njegovih najbližih prijatelja u Vašingtonu je bio g-din Abe Fortas, istaknuti Cionista, kojeg je predsednik Džonson imenovao za člana Vrhovnog Suda.

Predsednik Džonson je, kada je snadbevao državu Izrael sa municijom, plaćenom novcem ... poreskih obveznika u S.A.D., znao da je narušavao slovo i duh zakletve koju je izgovorio stupanjem na dužnost predsednika Sjedinjenih Država, predsednika svih ljudi u S.A.D. Predsednik Džonson ne može ignorisati postojeće činjenice. Kao veoma blizak prijatelj, ovaj autor je omogućio da predsednik sve vreme bude informisan o razvoju situacije na Srednjem Istoku.

... Džonson sada nastoji da iskaže svoju darežljivost koristeći novac poreskih obveznika Sjedinjenih Američkih Država, pri tom govoreći o obavezi. On zna da greši. Jedina obaveza koju poreski obveznici S.A.D. priznaju je obaveza predsednika Džonsona da na najbolji način služi interesima domaćeg stanovništva S.A.D.

Predsednik Nikson je kriv u istoj meri koliko i drugih šest gospodara prevare koji su lagali Sjedinjene Države u vezi očajne situacije u kojoj se S.A.D. danas nalaze na Srednjem Istoku. Predsednik Nikson je ujedno i istaknuti pravnik i predsednik Sjedinjenih Država.

Nikson ne može nikome pružiti nijedan dokaz o postojanju pravne obaveze za predsednikovo darežljivo korišćenje poreskog novca S.A.D. za finansiranje lopovskog trajnog zadržavanja ukradenog plena. Da li predsednik Nikson misli na obavezu koju politički lideri imaju prema talmudskim Jevrejima u S.A.D. koji kontrolišu tokove masovnih informacija gospodareći medijima?

Predsednik Nikson potcenjuje sebe i administraciju Sjedinjenih Država u ime koje govori kada kaže da Sjedinjene Države moraju da ispune obećanje obezbeđivanja trajnog zadržavanja nezakonito i nemoralno stećenog plena talmudskih Jevreja – Palestine. Darežljivost predsednika Niksona dobija dimenzije epidemije. Svakih dodatnih pet stotina miliona dolara novca poreskih obveznika S.A.D. koje predsednik Nikson pokloni takozvanoj državi Izrael znače još mnogo više eksera zabodenih u pogrebni kovčeg Sjedinjenih Država.

Ovih sedam gospodara prevare se, kada bacaju bilione dolara teško stečenog novca poreskih obveznika S.A.D. zbog pomoći kriminalcima koji žele da zadrže oteti plen (kao da je u pitanju lažni novac, izrađen za potrebe neke pozorišne predstave), rugaju elementarnim, jednakim za sve, principima na kojima su Sjedinjene Države zasnovane. Zar oni nemaju stida ili savesti?

Ovaj autor je imao dovoljno strpljenja i vremena da informiše sedam predsednika S.A.D. o suštinskom razlogu agresije svetskih talmudskih Jevreja na Srednjem Istoku. Vaš autor je sažeto izložio razlog agresije na Palestinu svoj sedmorici gospodara prevare. On je potrošio malo bogatstvo upoznavajući članove Kongresa i političke i industrijske lidere Sjedinjenih Država sa svim ovim činjenicama, snadbevajući ih foto-kopijama dokaza koji potkrepljuju svaku izjavu autora.

Ako svetski talmudski Jevreji kažu da žele da vide još jedan svetski rat kako bi se Božji odabrani narod utvrdio u svojoj obećanoj zemlji i iz Palestine vladao svetom, onda je vreme i da se domaćem stanovništvu Sjedinjenih Država kaže zbog čega svo to uzbuđenje. Ova priča mora biti otkrivena domaćem stanovništvu S.A.D., kako bi shvatilo zašto od njega očekuju da umre u nuklearnom ratu sa osmehom na licu.

Vreme prolazi ... Ovaj autor moli čitaoce ovog rukopisa da, u skladu sa njihovim mogućnostima, kupe što više njegovih kopija, koje će dalje cirkulisati među onima koji veruju da je ova informacija potrebna i neophodna. Žrtvujte manji deo svog luksuza, ili čak i deo onoga što vam je neophodno, kako bi ste kupili što je više moguće kopija. Istina koja se nalazi u ovom rukopisu može spasiti Ameriku i ceo svet. Dopustimo da čitaoci odluče na koji način će dalje širiti ovu informaciju, za koju bi bilo dobro da dođe u ruke svake znatiželjne osobe koju poznaju.

Slušali ste rad “Skrivena tiranija”, jevrejskog autora Bendžamina Fridmana, koja govori o skrivenoj moći iza fasada u vidu sedam predsednika ove zemlje i njihovih administracija.

U našoj poslednjoj emisiji sam spomenuo podatak da g-din Fridman o pripadnicima jevrejskog establišmenta stalno govori kao o talmudskim Jevrejima. On očigledno pravi razliku između onih Jevreja koji, poput njega samog, odbacuju učenja jevrejske svete knjige Talmud, i onih koji prihvataju takva učenja. Preostalo mi je samo još nekoliko minuta današnjeg programa, tako da nemam vremena za celovit opis ove teme koji će morati da sačeka na neku sledeću priliku, međutim, sam g-din Fridman detaljno objašnmjava ovu materiju u svojoj knjizi iz 1954. godine: “Činjenice su činjenice”. Ukratko, ova druga izvanredna knjiga g-dina Fridmana nam otkriva odvratne (i direktno usmerene protiv ne-Jevreja) odlomke iz ove knjige koja se smatra svetom, čije poštovanje je verovatno i posledica i uzrok agresivnog mentaliteta u jevrejskim organizacijama. Za koji trenutak će citirati samo nekoliko odlomaka iz nje, od kojih su neki šokantni. Osetljivi ljudi i deca bi trebalo da sada ugase svoje radio-aparate.

Šta je Talmud? Prema rabinu Morisu M. Kercneru, “Talmud čine 63 knjige koje su pisali antički rabini, pravnog, etičkog i istorijskog sadržaja ... U pitanju je pregled zakona i znanja. To je pravni zbornik koji čini osnovu jevrejskog religioznog zakona i priručnik koji se koristi u obuci rabina.”

U Talmudu se nalaze i odobravanja šokantnih seksualnih perverzija. U Ketubotu - 11a do 11b – Talmud kaže:

Kada odrasli čovek ima polni odnos sa devojčicom, to nije značajno, jer kada je devojčica mlađa od ovoga [mlađa od tri godine], to je kao kada neko stavi prst u oko [oko svaki put iznova zasuzi, tako je i devojčica mlađa od tri godine svaki put iznova devica ... ] [Napomena: Tekst u zagradama predstavlja komentare koji se takođe nalaze u originalnom tekstu Talmuda.]

U knjizi Jebamot 60b, Talmud kaže:

U zemlji Izrael je postojao jedan grad, kod kojeg je pridržavanje zakona kod njegovih stanovnika bila dovedeno u pitanje, i rabin je poslao rabina Ramanosa koji je izvršio istragu i u gradu našao kćerku preobraćenika koja je imala manje od tri godine i jedan dan, i rabin je proglasio podobnom da živi sa sveštenikom, [i ona je venčana za sveštenika.]

To je jedan od mnogih perverznih odlomaka. Više šokantno od bilo čega drugog je učenje Talmuda o mržnji prema svim ne-Jevrejima. Jedan odlomak čak poziva na smrt svakog ne-Jevreja koji bi pročitao ili otkrio ovde napisane tajne. Knjiga Bendžamina Fridmana “Činjenice su činjenice” nabraja mnogo više od stotinu odlomaka iz Talmuda usmerenih protiv Hrišćana i ne-Jevreja, uključujući i optužbe da ne-Jevreji imaju seksualne odnose sa životinjama; da su samo Jevreji istinski ljudi, dok su pripadnici drugih naroda zveri u ljudskom obliku; da je nas dozvoljeno lagati ili ubiti, bez ikakve kazne; da postojimo jedino zato da bi služili Odabrani Narod; da naša stopa rađanja mora biti značajno smanjena; da nas Jevrej ne sme spašavati, čak ni kada smo u smrtnoj opasnosti; i da bi čak i najbolji među nama trebali biti ubijeni.

Talmud je istinski proizvod mržnje. Zaista je čudno da je on delo naroda čije vođstvo voli da se predstavlja kao nesklono mržnji, onakvoj kakvoj je oni definišu. Nije tako čudno što je Bendžamin Fridman koristio termin Talmudski Jevreji za razlikovanje ovih ljudi od onih Jevreja koji su, poput njega samog, odbacivali uverenja Talmuda, iz čije otrovne osnove su izrasli komunizam i Cionizam.